Jednom davno u jednoj šumi živio je siromašni drvosječa. Imao je dvoje djece, Ivicu i Maricu. S njima je drvosječa živio u maloj, trošnoj kolibici. Drvosječi nedavno bila umrla žena, pa je odlučio ponovo se oženiti kako bi njegova djeca odrastala uz majku.
Ali drvosječa je izabrao lošu drugu ženu, koja nije marila za djecu i često se žalila mužu na mališane. Govorila bi mu da u kući nema dovoljno hrane za sve njih, da imaju i previše usta za hraniti, pa bi bilo najbolje da se riješe djece. Drvosječa za to nije htio ni čuti, ali žena ga je stalno gnjavila i gnjavila. Rekla mu je da bi bilo nabolje da odvedu djecu duboko u šumu, gdje neće moći pronaći put kući. Tko zna, možda će ih netko tamo pronaći i pružiti im drugi, puno bolji dom.
Nakon dugo nagovaranja, drvosječa je odlučio poslušati svoju ženu. Kada su djeca otišla na spavanje, još jednom su dogovorili plan “Odvest ćemo Ivicu i Maricu duboko u šumu, pa da neće znati pronaći put kući!” govorili su, misleći da djeca spavaju.
Ali Ivica i Marica nisu spavali, pa su jasno čuli njihov razgovor. Marica se jako prestrašila šume, pa joj je brat rekao: “Ne brini, Marice, ako nas ostave u šumi, već ćemo nekako pronaći put kući”. A onda se Ivica išuljao iz kuće, napunio džepove kamenčićima te se opet ušuljao u krevet.
Sutradan ujutro, drvosječa je napokon poslušao ženu i odveo svoju djecu u šumu. Čim su zašli malo dublje među drveće, Ivica je počeo izbacivati kamenčiće iz svojih džepova. Hodali su jako dugo, a onda je drvosječa nešto promrmljao i otišao, ostavivši Ivicu i Maricu same među stablima.
Ivica i Marica stajali su sami u šumi sve dok nije pala noć. Onda se Marica prestrašila mraka i počela tiho jecati, a Ivica ju je tješio, trudeći se da bude hrabar zbog sestre. “Nemoj plakati” govorio joj je “Čak i ako se otac ne vrati po nas, ja ću pronaći put kući.”
Odjednom je na nebu zasjao veliki, svijetao mjesec. Mjesečina je bila toliko jaka da je Ivica mogao jasno vidjeti kamenje koje je bacao iza sebe dok je hodao prema šumi. Zgrabio je sestru za ruku i odveo je kući.
Kada su došli doma, Ivica i Marica već su bili promrzli, ali bili su sretni što su napokon došli kući. Umorni, odmah su se ušuljali u svoje krevete i slatko zaspali.
Sutradan ujutro, kada se maćeha probudila, u očaju je shvatila da su Ivica i Marica kod kuće. Pobjesnila je i zaključala djecu u sobu, a onda naredila suprugu da ih ponovo odvede u šumu. Jadni drvosječa pokušao se pobuniti, ali ženin gnjev bio je toliko velik da nije mogao reći ni riječ.
Sutradan ujutro drvosječa je ponovo uzeo svoje dvoje djece i odveo ih u šumu. Prije nego su krenuli, Ivica je sa stola uzeo malo tvrdog kruha i čim su ušli u šumu, počeo je mrviti komadiće, ostavljajući trag za sobom. Ivica je mislio da će tako ponovo pronaći put kući ako ih otac ostavi u šumi, ali nije znao da su za njima išle ptičice i jele kruh koji je Ivica bacao.
Drvosječa je i po drugi put ostavio djecu u šumi. Nakon što su ostali sami, Ivica je pokušao pronaći mrvice kruha. Zaprepastio se kada je vidio da su nestale. Ubrzo je pala noć i Marica je počela plakati. Bila je gladna i bilo joj je hladno pa joj je Ivica rekao da ne brine, jer on će paziti na nju. Ipak, i on se bojao mračne šume. Činilo mu se da su sjenke stabala čudovišta i da netko stalno motri na njih. Brat i sestra su se zagrlili pored jednog velikog stabla i tako dočekali jutro.
Čim je dan rasvijetlio šumu, Ivica i Marica počeli su lutati. Tražili su put kući. Ali šuma je bila velika, pa brat i sestra nikako nisu uspijevali pronaći svoj dom. Udaljavali su se od svih puteva i na kraju bili posve izgubljeni. Uskoro su postali jako gladni i umorni, ali onda, odjednom su pred sobom ugledali neobičnu kolibu. Kad su joj se približili, shvatili su da je napravljena od čokolade, keksa, bombona i ukusnih prelijeva!
Ivica i Marica odmah su počeli jesti slatkiše s kuće. Bili su jako gladni pa su uživali u svakom zalogaju. Bili su toliko zaokupljeni jelom da nisu ni primijetili kad ima se prišuljala jedna neobična starica.
“Zašto jedete moju kuću?” upitala ih je. Ivica i Marica prestali su jesti i samo su prestrašeno pogledali staricu. Ali ona se nasmiješila i pozvala ih u svoju kuću.
Ivica i Marica ušli su u kuću napravljenu od slatkiša. Nisu znali da je to kuća vještice koja je slatkišima mamila djecu i tako ih lovila u zamku. Vještica je zatvorila Ivicu i Maricu jer je jako voljela jesti malu djecu. Odlučila je pojesti Ivicu, a od Marice učiniti svoju sluškinju jer vještica je već bila stara i nije dobro vidjela, pa zato nikad nije mogla dobro očistiti svoju kuću.
Prije nego je išla skuhati Ivicu, vještica je htjela vidjeti koliko je Ivica debeo. Budući da je oči nisu dobro služile, opipala je njegove tanke ručice, pa rekla “Ti si samo kost i koža, Ivice! Moram te lijepo udebljati prije nego te pojedem!”
I tako je vještica tjerala Maricu da kuha i čisti, a Ivicu da jede. Ivica je postajao sve deblji i deblji, pa su se brat i sestra pobojali da bi vještica uskoro mogla pojesti Ivicu. Zato je Marica dala brati kost od kokošje noge i svaki put kad bi vještica išla opipati Ivičinu ruku, on bi joj umjesto ruke pružio kost. “Previše si mršav!” uskliknula bi vještica svaki put kad bi opipala Ivicu, a onda mu u bijesu davala još hrane.
Jednog dana vještici je dosadilo čekati, pa je naredila Marici da naloži peć u kojoj će skuhati Ivicu. Marica je naložila veliku vatru, ali kad ju je vještica pitala je li vatra dovoljno velika, ona je rekla da ne zna. Vještica se naljutila i išla sama provjeriti vatru, pa kad se nagnula nad oganj, Marica ju je gurnula u peć. Bio je to kraj stare vještice.
Ivica i Marica napokon su bili slobodni. Uzeli su blago koje je vještica skrivala u čokoladnim jajima i krenuli u šumu. Nakon što su dva dana hodali, ugledali su svog oca kako luta šumom i plače. Jako se razveselio kada je vidio svoju djecu. Potrčao im je u zagrljaj i kroz suze rekao da im je maćeha umrla, pa se sada mogu u miru vratiti kući.
Ivica i Marica tražili su od oca da im obeća kako ih više nikada neće napustiti. On je rekao da će od sada biti dobar otac, a djeca su mu u znak zahvale dala blago koje su našli u čokoladnim jajima. Otac nakon toga više nije morao biti drvosječa i svi su lijepo i sretno živjeli do kraja života.
Ilustracija: Sanja Rogošić