Kako prepoznati zlostavljano dijete

Ovisno o vrsti, trajanju i intenzitetu zlostavljanja dijete će pokazivati vrlo raznolike simptome. Općenito, zlostavljano dijete, osobito ako zlostavljanje traje duže, slabije raste i slabije se razvija, karakterističan je kasniji razvoj govora i općenito regresivni simptomi kao što su enureza (nekontrolirano mokrenje) i enkopreza (nekontrolirano ispuštanje stolice). Čest je i neuspjeh u školi.

Fizičko zlostavljanje pokazuje klasičnu sliku koja se najčešće sastoji od: modrica različite starosti i težine, neuobičajenih oštećenja kože (ogrebotine, otisci remena, štipanja ili vezanja), opeklina (otisci glačala ili cigareta), oštećenja kostura (iščašenja, prijelomi), oštećenja unutrašnjih organa.

Psihički maltretirano dijete je bezvoljno, nezainteresirano za okolinu, povučeno ili agresivno. Seksualno zlostavljano dijete pokazuje različite psihičke i fizičke simptome.

Svi članovi zajednice, a posebno djeca sama, moraju biti upoznati s problemom zlostavljanja djece. Djeca moraju znati svoja prava i mogućnosti zaštite koja im među ostalim dokumentima jamči i Konvencija o pravima djeteta. Naravno, i odrasli moraju biti upoznati s pravima djece jer oni najčešće krše dječja prava.

Dijete ponajprije treba biti zaštićeno u obitelji, a u slučajevima kada obitelj ne može pružiti odgovarajuću zaštitu, šira zajednica mora preuzeti skrb za dijete pružajući pomoć samom djetetu, ali i cijeloj obitelji koliko je to moguće. Na pristupačan način, bez zastrašivanja od ranog djetinjstva, treba jačati obrambene mehanizme djeteta koji mu mogu pomoći u potencijalno opasnoj situaciji.

Dijete moramo naučiti da odrasli nisu uvijek dobronamjerni i da ih ne treba uvijek poslušati. Ono ima pravo odbiti nešto što ne želi i ima pravo biti podučeno kako da to učini. Reći “NE” uči se od najmanjih nogu. Zlostavljano dijete vrlo često ima osjećaj krivnje da je svojim ponašanjem samo pridonijelo takvoj situaciji, osobito ako je počinitelj zlostavljanja član obitelji pa je i samo dijete zbunjeno vlastitim osjećajima prema počinitelju, koji su s jedne strane pozitivni, a s druge negativni.

U suvremenom društvu zlostavljanje djece sve više zaokuplja pažnju javnosti. Ne smiju se zatvarati oči pred činjenicom da se takve stvari događaju svuda oko nas. Djeca i odrasli, suočeni s primjerima zlostavljanja u vlastitoj sredini, ne smiju biti nijemi svjedoci, već trebaju poduzeti odgovarajuće mjere kojima se može pomoći žrtvi, ali i počinitelju.

Posebna je odgovornost, ne samo moralna i ljudska već i zakonska, na stručnim službama koje se bave zaštitom zdravlja djece, odgojem i obrazovanjem, socijalnom zaštitom itd. ; a to su zdravstveno osoblje, učitelji, nastavnici, vjeroučitelji, školski pedagozi i defektolozi, socijalni radnici, policija itd.

Što trebaju učiniti roditelji s djetetom koje ima upalu dišnih putova i pluća

Osnovno je paziti na prehranu, tjelesnu temperaturu i simptome bolesti, odnosno eventualna pogoršanja bolesti.

Prehrana

Dijete mora jesti dok bolest traje. Ako majka doji dijete, dojenje treba pojačati (češće dojiti). Svoj djeci koja imaju povišenu tjelesnu temperaturu treba povećati unos tekućine da bi izbjegla isušenje (dehidraciju) organizma. Roditelji moraju voditi računa o prohodnosti dišnih putova, posebice nosa u djece koja sišu, jer prilikom sisanja dijete diše samo na nos.

Postupci pri povišenoj tjelesnoj temperaturi

Ponajprije treba ispravnim mjerenjem nedvojbeno utvrditi da dijete doista ima povišenu temperaturu. U slučaju povišene temperature treba poduzeti mjere za njezino sniženje.

I. Ako je temperatura 38-39 stupnjeva C, djetetu treba davati više rashlađene tekućine koju dijete želi piti (ne vruće napitke).

II. Pri visokoj temperaturi, 39 °C i više, temperaturu treba sniziti lijekovima (Paracetamol) i fizikalnim mjerama: • povećati unos tekućine (djetetu treba učestalo nuditi bilo kakvu tekućinu),

• primijeniti obloge od ustajale vode,

• kupke u mlakoj vodi,

• razodjenuti dijete.

Lijekovi za sniženje tjelesne temperature (Paracetamol) u obliku sirupa daju se u slučaju povišene temperature od 39 °C i više svakih šest sati u sljedećim dozama ovisno o dobi odnosno tjelesnoj težini djeteta:

• 3 mjeseca-1 godina (5-9 kg) 1/2 žličice sirupa

• 1-3 godine ( 10-14 kg) l žličicu sirupa

• 4-6 godina ( 15-19 kg) 1 1/2 žličicu sirupa

• starijoj se djeci sirup (odnosno tablete) daju prema uputi navedenoj uz lijek

Nikada ne treba prekoračiti propisanu dozu . Dijete mlađe od tri mjeseca s povišenom temperaturom obavezno treba odnijeti na pregled liječniku.

Postupci pri sniženoj tjelesnoj temperaturi

Ako mjerenjem utvrdimo da bolesno dijete, osobito novorođenče i dojenčeima tjelesnu temperaturu nižu od normalnih vrijednosti, dijete treba utopliti i potražiti liječničku pomoć.

Postupci pri simptomima dišnih bolesti

A) Kašalj Roditelji mogu dati djetetu biljni čaj ili sirup (npr. od sljeza ili trputca). Dijete treba poleći u lagano povišeni položaj, prozračiti prostoriju u kojoj boravi i ovlažiti zrak. Kod vlažnog kašlja kada dijete iskašljava treba mu pomoći da izbaci ispljuvak, a ne da ga guta, što je vrlo često osobito kod dojenčadi i male djece. Dijete treba potrbuške poleći u krilo s glavom i gornjim dijelom tijela nagnutim prema podu preko roditeljskih koljena i laganim lupkanjem po leđima od donjeg dijela prema ramenima pomoći mu da izbaci sekret. Ako iz punog zdravlja nastane kašalj poput laveža psa, valja dijete odmah odvesti liječniku jer se može raditi ili o naglo nastaloj teškoj upali grla ili udisanju stranog tijela.

B) Bol u ždrijelu i/ili uhu Ako dijete osjeća suhoću i bol u ždrijelu, treba češće piti tekućinu, najbolje mlaki biljni čaj, ali i bilo koju drugu tekućinu koja mu odgovara (voda, voćni sokovi, juha i slično). Bol u uhu moguće je smanjiti davanjem sirupa za sniženje temperature koji istodobno djeluje i protiv bolova (Paracetamol). Zabranjeno je kapati u uho toplo ulje i slično zbog mogućnosti dodatnih komplikacija kao što je prodor bubnjića. U uho, odnosno u nos dopušteno je kapati samo kapi koje je liječnik propisao.

C) Ubrzano i/ili otežano disanje, ubrzani puls, promjene boje kože Mjerenjem treba utvrditi frekvenciju disanja odnosno srčane akcije i dobivene vrijednosti usporediti s normalnim vrijednostima za dob. Pri nalazu povišenih vrijednosti i/ili otežanog disanja treba dijete odvesti na pregled liječniku koji će utvrditi o kakvoj se bolesti radi. Treba obratiti pozornost i na razne zvukove koji se mogu čuti prilikom disanja te ih opisati liječniku. Liječničku pomoć treba zatražiti i u slučaju smanjenog broja otkucaja srca u djeteta s povišenom temperaturom. Također dijete treba odvesti liječniku u slučaju izrazito blijede, sive ili plavkaste boje kože.

D) Hladne okrajine Hladne okrajine (ruke, noge) uz inače visoku tjelesnu temperaturu treba utopliti čarapama, rukavicama, zamatanjem i sl. te potražiti liječničku pomoć jer se može raditi o teškom poremećaju zdravlja.

E) Grčevi (konvulzije) Ako je do konvulzija došlo uz povišenje tjelesne temperature, odmah treba prionuti mjerama njezina snižavanja te dijete hitno odvesti na liječnički pregled bez obzira na to jesu li konvulzije spontano prestale ili nisu.

Pogoršanje bolesti

Tijekom djetetove bolesti važno je pratiti razvoj bolesti i na vrijeme uočiti znakove pogoršanja kada je nužno odmah potražiti liječničku pomoć. Pogoršanje općeg stanja očituje se u nemogućnosti uzimanja hrane i pića, povraćanju, promjeni boje kože, porastu temperature, klonulosti i pospanosti odnosno jakom plaču i nemiru te svakom obliku poremećaja svijesti. Pogoršanje dišnih simptoma pogoršanje je svih prije navedenih simptoma.

Liječnik procjenjuje potrebu davanja lijekova djetetu. Povišena tjelesna temperatura nije razlog za uzimanje antibiotika.

Bez savjeta i preporuke liječnika djetetu ne treba davati nikakve lijekove, a osobito ne antibiotike. Sam nalaz povišene tjelesne temperature uz blaže znakove bolesti dišnog sustava nije razlog za uzimanje antibiotika jer su uzročnici tih bolesti najčešće virusi kada su antibiotici nedjelotvorni, a mogu biti i štetni. Ako je liječnik odredio da dijete treba uzimati lijekove, potrebno je pridržavati se točnih uputa o načinu uzimanja lijeka, pojedinačnoj i dnevnoj dozi, razmaku između pojedinih doza te ukupnom trajanju liječenja. Kako ne treba samoinicijativno počinjati terapiju lijekovima, isto tako ne treba ju samoinicijativno niti prekidati bez obzira na poboljšanje simptoma bolesti i općeg stanja djeteta.

Kako prepoznati da je djetetu potrebna pomoć

Kako su za optimalan fizički razvoj djeteta potrebni povoljni okolinski uvjeti, tako su i za pravilan psihosocijalni razvoj potrebni određeni uvjeti. Pri tome se ponajprije misli na djetetovu obitelj i socijalnu sredinu u kojoj živi. Za dijete je važan harmoničan razvoj, što podrazumijeva primjeren intelektualni, socijalni i emocionalni razvoj. U tome je važna obiteljska potpora, kontakt s vršnjacima i primjeren školski program.

Za djetetov razvoj važno je i da postoji organizirana izvanškolska aktivnost, a to je ujedno i prevencija nepoželjnog ponašanja. Djeci i mladima potrebno je osmišljeno slobodno vrijeme i aktivnosti izvan škole. Ti uvjeti potrebni za normalno funkcioniranje djeteta mogu biti oštećeni na razne načine:

• Ratom su za mnogu djecu ti uvjeti bili narušeni. Tako su neke obitelji raseljene, razdvojene, članovi obitelji su nestali ili poginuli.

• Neadekvatni obiteljski uvjeti kao što su alkoholizam u obitelji ili zlostavljanje unutar obitelji ostavljaju trajne posljedice na djecu.

Cjelovita obitelj od iznimne je važnosti za dijete, kao i odnosi u obitelji. Djetetu je za pravilan razvoj potrebna sigurnost i zaštićenost u obitelji i široj zajednici. Ako su ti uvjeti narušeni na bilo koji način, npr. nasilje i/ili zlostavljanje u obitelji, odsutnost jednog ili obaju roditelja iz bilo kojeg razloga, kod djeteta se mogu javiti razni psihosocijalni problemi.

Kako prepoznati daje djetetu potrebna pomoć?

Dijete koje ima psihičkih problema najčešće će pokazivati jedan ili više navedenih simptoma: • poremećaji u spavanju (teškoće uspavijivanja, noćni strahovi, noćne more, noćno mokrenje u krevet i sl.), hranjenju (odbija hranu ili jede prekomjerno) i drugim fiziološkim funkcijama

• povećana agresivnost i nemir, odnosno suprotno, izrazita mirnoća

• poremećaji u razvoju govora

• smetnje koncentracije

• razne vrste fobija

• povlačenje od vršnjaka i od obitelji

• problemi u kontaktima s vršnjacima u školi i/ili izvan škole

• samoozljeđivanje i općenito češće nesreće

• lošiji uspjeh u školi, bježanje iz škole

• asocijalno i/ili delinkventno ponašanje

Treba razgovarati s djetetom o tome što ga muči, navesti ga da govori o svojim mislima i osjećajima, smiriti ga, pomoći mu da na racionalnoj razini prepozna svoj problem. Odrasli koji okružuju dijete i brinu se za njega, a posebno roditelji trebaju obratiti pozornost na izražavanje svojih vlastitih psihičkih problema i kontrolu vlastite reakcije.

Ako su problemi ili poremećaji kod djeteta jače izraženi, ometaju dijete u svakodnevnom životu odnosno duže traju, treba se obratiti za savjet psihologu i liječniku. Važan je djetetov osjećaj povjerenja i zaštićenosti i povjerenja u odrasle osobe s kojima živi.

S djetetom treba razgovarati.

Djeca katkad trebaju pomoć zbog teškoća s učenjem u školi, teškoća u učenju samokontrole zbog emocionalnih teškoća, prilagođavanja ili u usvajanju socijalnih vještina i u snalaženju među vršnjacima. Razgovor s djetetom o njegovim osjećajima je nuždan, verbalizacijom osjećaja dijete uči raspoznavati i pravilno tumačiti vlastite osjećaje te lakše sagledava problem.

Katkad roditelji ne mogu razgovarati o osjećajima bilo zbog nedostatka vremena, neprepoznavanja važnosti razgovora za dijete ili zbog vlastitih teškoća u izražavanju emocija, što je u svakom slučaju dobro prevladati za vlastitu dobrobit i dobrobit djeteta.

O djetetovoj dobi ovisi na koji ćete način razgovarati s njim.

• mala djeca do 5 godina mogu nam malo reći, ali se dobro izražavaju u igri i crtežom, pa će na taj način izraziti svoje osjećaje i probleme; igrajući se s njime, roditelj može pomoći djetetu da se emocionalno rastereti.

• djeca u dobi od 6 do 9 godina već mogu sama izvesti zaključke na osnovi dobivenih informacija

• u dobi od 10 i više godina djeca su razgovorljivija

• adolescenti su spremni na razgovor, ali prema njima se mora postupati s uvažavanjem i slušati ih.

 

Područja psihosocijalne pomoći:

• teškoće u emocionalnom razvoju

• teškoće u socijalnom razvoju

• teškoće u prilagodbi u školi

Važan vid psihosocijalne zaštite su dobri uzori koji utječu na razvoj djece. Posebna je uloga škole kao sredine u kojoj dijete provodi vrijeme i usvaja nova ponašanja. Zadatak škole nije samo prenošenje znanja već i praćenje razvoja djeteta i otkrivanje mogućih odstupanja od normalnog razvoja. Naglašena je uloga učitelja koji može na vrijeme primijetiti ima li duete kakvih problema te s time može upoznati roditelje i uputiti ih na moguću stručnu pomoć.

Komu se sve može obratiti za pomoć?

Profesionalni pomagači:

• psiholog

• socijalni radnik

• defektolog

• pedagog

• obiteljski liječnik

• pedijatar

• školski liječnik

Za pomoć se roditelji i djeca sama mogu obratiti ponajprije službama koje se skrbe za djecu (npr. psiholog u školi ili zdravstvenoj ustanovi, ambulanta obiteljske medicine, specijalizirane zdravstvene ustanove – liječnik pedijatar, logoped, defektolog; centar za socijalni rad).

Također postoje posebne službe kojima se mogu obratiti u slučaju krize (npr. Centar za krizna stanja) te mogu nazvati telefonski, npr. telefon za psihološku pomoć, postoje posebne telefonske linije na koje se djeca javljaju kao što je to “Plavi telefon”. Adrese i brojevi telefona takvih službi najčešće se nalaze u lokalnim medijima.

Kako da dijete bude uspiješno u školi

U najranijim godinama djetetova života roditelji sudjeluju u razvoju njegovih osnova za buduće uspješno učenje u školi i životu. Djeca koja su se od rođenja osjećala voljena i zaštićena imaju više samopouzdanja i bolje uče. Djeca uče igrajući se. Roditelji mogu pomoći djeci u igri. Djeci su potrebne jednostavne stvari za igru tako da uvijek imaju nešto novo za istraživanje; takve stvari ne moraju biti skupe. Npr. voda, pijesak, razne kutijice, drvene kocke, predmeti raznih boja, lopta i sl. Organizirani predškolski programi mogu pomoći u pripremi djeteta za uspješno pohađanje škole.

Preveliki pritisak zbog uspjeha u školi izaziva kod djeteta osjećaj nezadovoljstva. Nije preporučljivo prerano siliti dijete da uči slova i brojeve, jer se djetetova sposobnost učenja razvija postupno i pri tome treba uvažavati stupanj djetetova razvoja. Dijete će najbolje učiti ako mu se omogući usvajanje znanja prikladna njegovoj dobi. Promatranjem djeteta i uočavanjem kada su mu aktivnosti dosadne i prejednostavne, a kada preteške moći ćemo djetetu ponuditi nove mogućnosti za učenje prikladne njegovoj dobi. Učenje govora i razumijevanje jezika jedan je od najvažnijih i najkompleksnijih zadataka za dijete. Dijete će najbolje usvajati govor ako mu roditelji pomažu u tome od samog rođenja čitanjem i pričanjem, pjevanjem, imenovanjem osoba i predmeta s kojima dijete dolazi u kontakt. Dijete počinje razumijevati što mu se govori puno prije nego samo počne govoriti. Roditelji trebaju ohrabrivati i poticati dijete kada ono počne izgovarati glasove, riječi i rečenice.

Različita djeca počinju govoriti u različitoj dobi. Općenito možemo reći da djeca počinju govoriti u prvoj godini života i do četvrte godine mogu izgovarati potpune rečenice. Do šeste godine osnove jezika su naučene.

Poticanje i vježba govora tijekom prvih šest godina života uvelike pomažu kasnijem uspješnom svladavanju govora, čitanja i pisanja.

Između djevojčica i dječaka nema razlike u fizičkim, mentalnim i emocionalnim potrebama. I djevojčice i dječaci imaju jednaku potrebu za igrom, za ljubavi i pažnjom i jednaku sposobnost učenja.

Psihički razvoj djeteta – što trebate znati

Dijete počinje učiti i prije rođenja.Da bi dijete potpuno razvilo svoje potencijale potrebne su mu ljubav, sigurnost i pažnja.

Novija istraživanja pokazuju da već prije rođenja dijete reagira na određene podražaje (sluša otkucaje majčina srca, prepoznaje njezin glas, razaznaje svjetlo). Od rođenja do šeste godine života dijete se najintenzivnije razvija, kako fizički tako i psihički i mentalno.

Djetetu je potrebno zadovoljiti uvjete za fizički razvoj. Isto tako je potrebno osigurati uvjete za psihički razvoj. Među uvjetima psihičkog razvoja najvažniji su roditeljska ljubav, Sigurnost u užoj i široj obitelji i zajednici i pažnja ostalih osoba važnih za dijete.

Ljudski glas, lik prvi su objekti djetetove pažnje i ključni su za djetetov psihosocijalni razvoj. Socijalna interakcija s okolinom najvažniji je izvor djetetovih iskustava još od najranijeg doba.

Roditelji najbolje mogu pratiti djetetov razvoj . Oni trebaju znati prepoznati upozoravajuće znakove koji upućuju na sporije napredovanje djeteta.

Svako je dijete jedinstveno i napreduje vlastitim tempom. Neka djeca napreduju sporije od drugih, ali to samo za sebe nije razlog za brigu. Opažanjem kako dijete reagira na dodirne, slušne i vidne podražaje mogu se uočiti znakovi teškoća u razvoju. Ako dijete ne reagira na podražaje, potrebno je potražiti mišljenje stručnjaka.

Rano prepoznavanje teškoća u razvoju od ključne je važnosti za daljnji djetetov razvoj i dostizanje punog potencijala. Potrebna mu je pomoć i potpora što je prije moguće. Djetetu s teškoćama u razvoju potrebne su dodatna pažnja i ljubav te zaštita od ozljeda i nasilja. Također ga treba poticati na igru s drugom djecom.

OBITELJ ima temeljno i ključno mjesto u zaštiti djece u razvoju i odrastanju, a zadaća zajednice jest da to omogući. Djetetovi roditelji i obitelj trebaju se poticati na što veću interakciju s djetetom (npr. govoriti i pričati dj etetu i prije nego je samo progovorilo , u kasnij oj dobi odgovarati mu na postavljena pitanj a i voditi ga na nj emu zanimljiva mj esta) .

Roditelji su najbolji suci kada treba odlučiti o pomoći djetetu , a kada ga treba pustiti s nj egovim rješenjim??. Roditelji trebaju razumjeti djetetove emocije. Ako njegove emocije ismijavaju ili kažnjavaju, ono će odrasti sramežljivo, povučeno i nesposobno da normalno izražava emocije. Ako su roditelji pažljivi i strpljivi prema djetetu , ono će odrastati sretno i psihički uravnoteženo.

Otac je, kao i majka, važan za djetetov pravilan razvoj. Osim potpore budućoj majci te pomoći nakon porođaja u kućanstvu, otac treba biti uključen i u brigu oko djeteta. U igri s djetetom otac pomaže u učenju, usvajanju novih vještina i u emocionalnom razvoju djeteta. Otac i majka daju djetetu osnove za razumijevanje obitelji i društva u cjelini.

Djeca uče kako se valja ponašati i izražavati oponašajući bliske osobe.

Za formiranje ponašanja i ličnosti djeteta puno su korisniji dobri primjeri odraslih nego naredbe i riječi. Ako odrasli iskazuju svoju ljutnju vikanjem, agresijom i nasiljem, dijete će naučiti da je to pravi način izražavanja ljutnje. Suprotno tomu, ako se odrasli odnose prema djetetu s pažnjom, razumijevanjem i strpljenjem, dijete će slijediti taj primjer i u svom ponašanju. U ranom djetinjstvu dijete je prirodno orijentirano na sebe. Postupno uči uvažavati druge osobe. Zbog emocionalne nezrelosti djeca se katkad ponašaju sebično i odraslima nerazumljivo. Socijalno prihvatljiva ponašanja djeca uče dok rastu; uče kako postupati prema drugima, i to na onaj način na koji se postupa s njima.

Strpljenje, razumijevanje i suosjećanje s djetetom pomoći će mu u sretnu i uravnoteženu odrastanju.

Fizička bliskost s majkom poslije rođenja i u prvim mjesecima života vrlo je važna za djetetov psihički razvoj. Taj se kontakt izrazito ostvaruje dojenjem. A u daljem djetetovu odrastanju važna je nježnost u obliku zagrljaja, poljubaca, što će djetetu dati potreban osjećaj sigurnosti.

Za pravilan psihosocijalni razvoj djeteta važna je sigurnost i potpora. Za sigurnost djeteta važan je rast uz potporu odraslih, s ustaljenim i poznatim rasporedom i organiziranom aktivnosti. Djeca koja nemaju cjelovitu obitelj ili žive u nepovoljnim obiteljskim uvjetima i nemaju dovoljno potpore, trebaju pomoć, zaštitu i/ili praćenje drugih odraslih koji ih podupiru (to može biti socijalni radnik, psiholog u savjetovalištu, dobrovoljci raznih humanitarnih organizacija).

Ako djeca nemaju osigurane uvjete za pravilan psihosocijalni razvoj u obitelji, potrebna im je pomoć zajednice i stručnjaka. Važno je imati razumijevanja za djetetove emocije. Tako je npr. plakanje način na koji malo dijete izražava da nešto nije u redu. Možda je gladno, umorno, nešto ga boli, prevruće mu je ili mu je hladno, preplašeno je i sl. Plakanje se ne smije zanemarivati.

Tijekom odrastanja u djece se mogu javiti strahovi (strah od mraka, životinja). Djeca brzo prerastu svoje strahove ako imaju povjerenj a u to da je njihov dom Siguran, da su zaštićena i da ih roditelji i druge bliske odrasle osobe vole. Potrebno je realistično djetetu objasniti nepoznate i zastrašujuće pojave, a ne zastrašivati dijete u odgojne svrhe (npr. zastrašivanje odlaskom liječniku, zastrašivanje životinjama i sl).

Igra je vrlo važna za razvoj djeteta. Igrajući se, dijete se razvija psihički, fizički i mentalno.

Djeca se igraju jer im je to zabavno. Ali igra je važna za djetetov psihofizički razvoj. Igranjem jednostavnim objektima i oponašanjem svijeta odraslih djeca počinju učiti o svijetu u kojem se nalaze. Igra pomaže u razvoju vještine govora i razmišljanja. Djeca često uče pokušajima i pogreškama, uspoređivanjem dobivenih rezultata, zapitkivanjem i pronalaženjem načina kako uspjeti u svojim pothvatima. Igra širi dječji obzor i pomaže im stjecati nova znanja i iskustva. Odrasli u okružju djeteta mogu mu pomoći svojim sudjelovanjem u igri. No u tome ne smiju dominirati ili previše nametati kontrolu dječjoj igri. Djetetu treba pomagati u postizanju onoga što želi, ali odrasli ne smiju to činiti umjesto djeteta jer će u tom slučaju dijete izgubiti priliku da nauči kako nešto može napraviti samo , što mu je bitno za kasniji život.

U igri s djecom potrebna je strpljivost. Sve dok dijete u igri nije u opasnosti za život i zdravlje, treba mu dopustiti samostalno kreiranje igre i rješavanje problema, makar u tome i ne uspije svaki put. Katkad neuspjeh pomaže u učenju i usvajanju novih vještina. Djeca se vole oblačiti i glumiti da su netko drugi (majka, otac, učitelj, doktor i sl). To pomaže djeci u razumijevanju i prihvaćanju načina na koje se drugi ljudi ponašaju. Djeci je katkad potrebna igra nasamo, ali većinu vremena ipak treba provesti s drugom djecom i odraslima.