Živio jednom jedan ribar. Zvao se Palunko i bio je jako siromašan. Cijeli život radio je teško, pa kad je čuo da na svijetu postoje i bogati ljudi, koji bez rada uživaju u životi, odlučio je i sam se obogatiti. Izrekao je zavjet, nadajući se da će postati bogat ako tri dana ne bude lovio ribu.
Nakon tri dana što nije išao na more, ribara Palunka posjetila je vila, zvana Zora-djevojka. Izronila je iz mora i ponudila Palunku nagradu budući da tri dana nije lovio i tako sačuvao život njenim ribama. Palunko je bez razmišljanja rekao da želi postati bogat. Zora-djevojka prihvatila je tu želju i rekla Palunku da ode kući, pa će tamo pronaći najveće bogatstvo.
Kada je Palunko stigao kući, pred njom je sjedila jedna mlada djevojka. Rekla je Palunku da je došla kako bi postala njegova žena. Nakon svadbe, počeli su zajedno živjeti, pa je Palunku svake večeri pričala predivne priče. Pričala mu je o kraljevima, dvorcima i zmajevima. Palunko bi se nakon svake priče dobro zamislio i na kraju zaključio da je njegova žena sigurno vila kada zna sve te neobične priče, a ako je vila, onda će mu znati pokazati put do bogatstva.
Palunko je bio strpljiv i samo čekao da žena pokaže svoje pravo, vilinsko lice. Uskoro je ostala i trudna, pa rodila sina Vlatka. Žena je nastavila pričati divne priče, a dok je Palunku pričala o Morskom kralju i njegovom velikom bogatstvu, Palunko je izgubio strpljenje! Zgrabio je ženu za ruku i naredio joj da mu pokaže gdje će pronaći blago. Žena nije znala o čemu on govori, ta ona je bila samo siromašna žena, a ne vila. Palunka su te riječi još više rasrdile, pa je već sutradan odvukao svoju suprugu u potragu.
Kada su došli na morski žal, Palunko je naredio ženi da s malim djetetom ide na desnu stranu, a on će krenuti na lijevu. Tako će obići cijeli otok i sigurno putem pronaći blago, a kući neće ići dok se to ne dogodi. Žena je molila Palunka da ostane s njom, da se ne razdvajaju, ali on nije htio ni čuti.
Jadna žena tako je sama hodala dva tjedna s djetetom na rukama, uzaludno tražeći blago. Jednog dana, kada je legla na kamen pored mora kako bi se odmorila, odjednom je zaspala. A kada se probudila, vidjela je da nema njenog sina. Žena je od tuge i šoka zanijemila i vratila se kući.
Palunko se također vratio kući, bijesan što nije pronašao blago. Kada je čuo što se dogodilo s njegovim sinom i sam se rastužio, ali već nakon nekoliko dana otišao je na more. Palunko je odlučio ponovo ne loviti ribu tri dana. Nakon tri dana izronila je iz mora Zora-djevojka. Palunko je imao pravo na još jednu želju, ali umjesto da zamoli vilu da vrati njegova sina ili bar da njegovoj ženi vrati dar govora, on je zatražio da mu vila pokaže gdje je dvorac Morskog Kralja.
Vila djevojka objasnila je Palunku kako će doći di Morskog Kralja. Palunko ju je poslušao i tamo došao do mjesta gdje su oko mlina plesale Morske Djevice. Prije nego je otišao u morske dubine, Zora-djevojka opomenula je Palunka da, ako ode kod Morskog Kralja, više se nikada neće moći vratiti na zemlju. Palunku to nije bilo ni važno, pa je spremno otišao u dubine.
Palunko je došao na dno mora i shvatio da se nalazi u palači Morskoga Kralja. Kralju se Palunko odmah svidio, pa je naredio morskim vilama da se pobrinu za njega i daju mu sve što mu treba. Palunko se volio bacati po zlatnome pijesku na dnu mora, što je jako zabavljalo Kralja, ali i njegova malog sina koji je ležao u kolijevci. Kada je Palunko malo bolje pogledao dječaka, shvatio je da je to njegov sin Vlatko. Ipak, dječak se nije sjećao svog oca, već je smatrao da je to samo još jedna očeva Luda. Kako bi bio blizu sinu, Palunko je odlučio postati dječakov sluga, nadajući se da će ga jednog dana moći odvesti kući njegovoj majci.
Što je više boravio u kraljevstvu morskoga kralja, Palunko je više osjećao nostalgiju za svojim domom, svojom ženom koja mu je svako veče pričala priče i sinčićem koji mu se verao po bradi.
Za to vrijeme Palunkova žena tugovala je u svojoj kući za mužem i sinom. Kako nije imala s kime razgovarati, otišla je na majčin grob po kakvu-takvu utjehu. Dok je bila tamo, ženi je prišla košuta i rekla joj neka svaku večer spremi mužu večeru da ga dočeka ako se slučajno baš te večeri vrati, a ako se ne vrati, neka razriješi tanku kudelju i baci je s hranom u krš. Tako će zmije moći pojesti večeru, a galebovi od kudelje saviti gnijezdo.
Žena je poslušala košutu i tri mjeseca svaku večer kuhala, pa bacala hranu s kudeljom u krš. Kako joj se muž nikako nije vraćao, ponovo je otišla na majčin grob u nadi da će sresti košutu. I doista, košuta joj je rekla da je Palunko na velikim mukama, ali da mu baš ona može pomoći i to ako ulovi velikog lubina sa zlatnom perajom i jabukom na njoj.
Kako bi uopće ulovila lubina, žena je morala proći kroz tri pećine. Jednu je čuvala divovska zmija, drugu divovska ptica, a treću zlatna pčela. Dobila je i savjet da na put ponese samo udicu i dvojnicu, a u slučaju nesreće neka propara desni rukav.
Žena je otišla na put, a kada je došla pred pećinu koju je čuvala velika zmija, samo je zasvirala dvojnicu. U pećinu su odmah nahrlile male zmije koje su se sjetile kako ih je žena mjesecima hranila, pa su nagovorile veliku zmiju da propusti ženu.
Pred drugom pećinom žena je ponovo zasvirala dvojnicu, što je privuklo ptice koje su se sjetile da im je žena bacala kudelje od koje su savijale gnijezda, pa su nagovorile veliku pticu koja je čuvala pećinu da propusti ženu.
U trećoj pećini nalazila se zlatna pčela. Žena je tada proparala rukav i ulovila pčelu. Pčela joj je rekla da će joj vratiti sina ako je pusti na slobodu. Pokazala joj je sina u morskim dubinama, ali žena je ipak odlučila potražiti lubina kako bi najprije spasila muža.
Za to vrijeme Palunko je odlučio pobjeći sa svojim sinom. Njegovu zlatnu kolijevku vezao je sebi na leđa i dao se u bijeg. Iako je brzo plivao, nikako nije uspio pobjeći, a onda ga je uhvatila udica i povukla na površinu. Žena je bacila udicu jer je mislila da je to lubin sa zlatnom perajom, kad ono, bio je to njen muž sa zlatnom kolijevkom na leđima.
Palunkova žena tako je spasila i muža i sina. Napokon zajedno, otišli su svojoj kući. Palunko više nikada nije bio nezahvalan na onome što ima, pa su svi zajedno živjeli sretno još dugo godina.
Ilustracija: Sanja Rogošić