Sretnim brakom u punom smislu te riječi može se nazvati samo onaj brak u kojem se dvoje ljudi iskreno i trajno međusobno usrećuju . Bez sigurne materijalne osnove brak nije moguć, jer materijalna zavisnost muža ili žene stvara s vremenom komplekse opasne po zajednički život u najboljem braku . Civiliziran brak, osnovan na međusobnom poštivanju , osjećajnosti, ekonomskoj ravnopravnosti i nezavisnosti, protkan razumijevanjem, učinit će da se proživi izvjesna sreća koju tada pruža život udvoje .

BEZ LJUBAVI NEMA SREĆE U BRAKU

Spolna ljubav proizlazi iz potrebe čovjeka da se s nekom osobom suprotnog spola, koja ga fizički privlači, saživi u čuvstvenom smislu . Ona se ispoljava time što zaljubljen čovjek pokazuje želju za takvim saživljavanjem i nastoji ga ostvariti u što većoj mjeri. Tada se ljudi koji se vole koriste svakom mogućnosti da budu zajedno . Kad to jesu, izražavaju svoje uzajamne osjećaje zanimanjem za drugoga, uživljavanjem u njegova čuvstva, raspoloženja , životne planove i probleme. Uz to su jedno prema drugome pažljivi, obazrivi i nježni. Jedno drugome nastoje ugoditi, pomoći, biti na usluzi. Uživaju u nalaženju zajedničkih interesa, sklonosti i ukusa, u zauzimanju jednakih stavova prema raznim životnim pitanjima.

Prava ljubav omogućava ljudima da brzo i jednostavno usklade ono u čemu se razlikuju , da izbjegnu ozbiljnije razmirice , da i u spolnom životu nađu zajednički jezik . Bez iskrene želje za spolnim odnosom s partnerom nema, dakako, ni prave spolne ljubavi ; ali nje nema ni onda kad je prisutna samo želja za fizičkom intimnošću s partnerom, a bez potrebe za prisnošću s čitavim bićem te osobe, sa svim onim što čini njezin život . Saživjeti se možemo samo s nekim tko nam je sličan po psihičkim osobinama . Zato se među osobama s vrlo različitim ili čak oprečnim životnim nazorima teško razvije prava ljubav. Ona obično ostaje kržljava kad se dvoje ljudi znatno razilaze po sklonostima, navikama i životnim ambicijama.

Ne možemo računati s pravom ljubavi ni u osoba koje imaj u potrebu da se drugome nametnu, da vladaju njime. Tko nikoga ne voli, pa ni sebe, ne može voljeti ni svog seksualnog partnera. Za ljubav nisu sposobni ni sumnjičavi ljudi ; opsjednuti su nepovjerenjem, a ono ubija ljubav. Prava spolna ljubav jedino je jamstvo da će brak biti uspješan . Bez nje nema u braku one prisnosti među partnerima koju oboje očekuju.

Dvoje lj udi koji su se našli u uzajamnoj ljubavi ne doživljavaju organiziranje zajedničkog života kao neko opterećenje . Uzajamno prilagođavanje u životnim navikama ispunjava ih radošću. Vesele se svemu što mogu učiniti jedno za drugo. Nijedno partnerovo svojstvo nije im neprilično, a kamoli nepodnošljivo . Naprotiv, partnerova nazočnost i svako njegovo reagiranje ispunjava ih zadovoljstvom. A sve što se u njihovu životu pojavi kao problem, teškoća ili opasnost, doživljavaju zajednički. Automatski se prihvaćaju zajedničkom rješavanju te stvari . Zato brak nikad ne doživljavaju kao neki teret , a još manje se u njemu osjećaju zasužnjeni.

Upravo suprotno se događa u braku koji nije izrastao iz uzajamne ljubavi dvoje ljudi. U takvoj bračnoj zajednici postaje zajednički život iz dana u dan sve teži . Mjesto ljubavi u njemu se pojavljuje sve veća uzajamna ne snošljivost. Ona čini partnere sve osjetljivij ima na međusobno ponašanje , sve razdražljivijima, odnosno sve spremnij ima na uzajamnu agresivnost. Na prvi pogled čini se neshvatljivim da dvoje ljudi koj i su se udružili zato da osnuju zajednički dom – dakle nešto za što su oboje živo zainteresirani – ne mogu izgraditi miran, dobronamjeran odnos unatoč tome što među njima nema prave ljubavi . Ljudi bi mogli izgradivati brak i na razumskim postavkama kad bi se mogli zadovoljiti time da u njemu nalaze samo ono što ih je dovelo u nj , tj . određeni životni standard, vlastiti dom, obiteljski život, osjećaj životne sigurnosti i sl. No svaki muškarac i svaka žena, kad stupaju u brak, očekuju da će u njemu naći ne samo životnu zajednicu s takvim sadržajem već i zadovoljenje određenih čuvstvenih potreba. To očekuju i onda kad su načistu s time da u svoj brak ne unose spolnu ljubav.

I u najvećoj mjeri »realna « žena se nada da će je muž okružiti nježnošću, da će u njega uvijek nailaziti na razumijevanje i tople osjećaje prema sebi. No s kakvim pravom zahtijevamo od braka dobit ako u njega nismo ništa uložili? Ljubav, naime, može postojati samo ako je hranimo, pojimo i njegujemo. I najjača muževa zaljubljenost u ženu mora jednog dana izblijedjeti ako je žena ne podržava. A nemoguće je da to čini ako nije ušla u brak iz ljubavi .

Kad žena ne doživljava u braku ljubav, u njoj se nagomilava razočaranje. Tada se počne ponašati poput žene koja je u svom pismu bračnom savjetovalištu napisala, među ostalim, i ovo : »Udala sam se za čovjeka kojega nisam ni tada voljela. Učinila sam to zbog pritiska roditelja, a ne iz ljubavi. Pokušala sam biti dobra žena i majka. Ali naš spolni život nije za mene nikakav: hladna sam i nezainteresirana za seks. Prema djeci sam često nervozna; ne znam ni sama zašto. Poslije mi je žao kad se izvičem na njih, ali ne mogu se suzdržati. Sva sam nekako bez volje , ništa mi se ne da raditi u kući. Prije nekog vremena stupila sam u spolni odnos s drugim muškarcem. Zaljubila sam se u njega . . . «

LJUBAV JE SVAGDAŠNJA POTREBA BRAKA

Bez uzajamne ljubavi bračni se drugovi ne mogu ponašati kao stvarni ljubavni partneri. To znači da u svoju životnu zajednicu ne mogu unijeti sadržaj koji se iz društveno pravne forme pretvara u pravu životnu vrijednost. Bez ljubavi se supružnici ne mogu jedno drugome potpuno prilagoditi, ne mogu se uzajamno otvoriti i saživjeti, pretvarajući »ja« + »ti« u » mi « . Ako se ne vole u pravom smislu, ne mogu se nadati punom seksualnom skladu i zadovoljstvu, ni usklađivanju svojih čuvstvenih reakcija, želja i sklonosti. Ako ih ne povezuje ljubav, doskora će jedno drugome postati teški, jer niti će moći od partnera dobivati, niti će mu moći davati glavni sadržaj braka – ljubav.