Jablanovača ili topolovka (agrocybe aegerita, agros – polje, cybe – glava) jestiva je gljiva iz porodice strnišnica za koju se koriste još i ovi nazivi: agaricus cylindraceus, pholiota cylindracea, togaria cylindracea i pholiota leochroma. U narodu je najpoznatija pod nazivom topolovka. Ime jablanovača dobila je jer često raste uz jablane. Za ovu se gljivu u engleskom jeziku koristi naziv poplar mushroom, u njemačkom Südliche Ackerling i Südlicher Schüppling, u talijanskom piopparello i pioppino, u španjolskom seta de chopo, u slovenskom topolovka i topolova njivnica. Poznata je od drevnih vremena, a i stari Rimljani cijenili su njezin okus.
Jablanovača ima klobuk velik od 5 do 20 cm-a, u početku je žućkastosmeđ, rub mu je visoko ispupčen i svijetao, a kasnije poprimi smeđu boju, postane spoljšten, pitko udubljen, vijugav, ispucan, mesnat. Ima guste, prilično tanke, široke listiće, koji su na početku bijeli (eventualno žućkastosivi), a kasnije poprimaju smeđu boju i postanu pričvršćeni na stručak. Ima bijel, tanak stručak. Rijetko je zdepast. Pun je, obično nakrivljen, visine od 4 do 15 cm-a i debljine od 1 do 2 cm-a. Meso klobuka je bijelo, mekano, debelo, sočno. Meso stručka je musavo i vlaknasto i jako ukusno. Spore su glatke i eliptične, a trusina smeđa.
Jablanovača raste od svibnja do listopada. Najčešće raste na vlažnim površinama kao što su primjerice podnožja drveća ili pak odumrla listopadna stabla ili truli panjevi (ponajviše jablana, ali i vrba i topola, u manjoj mjeri brijesta, jasena, lipi, bazgi, divljeg kestena, jabuke).
Valja napomenuti i da je jablanovaču prilično lako razlikovati od drugih vrsta gljiva. Ipak postoji vrsta koja joj je slična, a to je razorna čehavka (pholiota destruens ili pholiota populnea). Ona raste na mrtvim topolama (na kojima može rasti i jablanovača), ali u manjim grupama nego jablanovača. Razorna čehavka ima bjelkaste ljuskice i stručak, ali uglavnom nema prsten i to je ono što je najviše razlikuje od jablanovače. Nije otrovna, ali nije ni jestiva.
Vrsta gljive: jablanovača ili topolovka, agrocybe aegerita
Stanište jablanovače: na vlažnim površinama (podnožja drveća, odumrla listopadna stabla, truli panjevi)
Vrijeme rasta jablanovače: od svibnja do listopada
Način uzgoja jablanovače: supstrat (slama)
Upotreba jablanovače: u ljekovite svrhe i u kulinarstvu
Sadnja jablanovače
Jablanovača se uzgaja na isti način kao i bukovača. Kod sadnje jablanovače, najvažnije je da prostor prima dovoljno svjetlosti, da je vlaga visoka te da postoji dobar protok svježeg zraka.
Kao supstrat kod uzgoja jablonavače, poželjno je koristiti slamu (možemo odabrati pšeničnu, raženu ili ječmenu slamu, ali i kukuruzovinu, piljevinu topole ili vrbe, a bukovu piljevinu treba izbjegavati jer se nije pokazala kao dobra za uzgoj).
Slamu stavimo u vreću za krumpir i sat vremena grijemo u kotlu punom vode. Važno je da slama cijelo vrijeme tijekom kuhanja bude pod vodom. Nakon sat vremena slamu izvadimo iz vreće, ocijedimo i ostavimo da se hladi.
Zatim slamu miješamo s micelijem gljiva i stavljamo u plastične vreće. Sve to dobro nabijemo kako bi se micelij kasnije mogao probiti kroz slamu. U razdoblju inkubacije idealna je temperatura 24 stupnjeva Celzijevih, a nije bitno nalazi li se vreća u zatvorenom ili na otvorenom prostoru.
Nekoliko dana, tj. dok micelij ne proraste, smjesu držimo na toplom mjestu. Nakon što micelij proraste, na vrećama sa svih strana bušimo rupe širine od 2 do 3 cm-a.
Što se tiče prostora u kojem ćemo vreće ostaviti, važno je da se zadovolje uvjeti o svjetlosti, vlazi i protoku zraka, a vreće mogu stajati na policama ili ih možemo negdje objesiti.
Berba jablanovače
Nakon otprilike tjedan dana gljive narastu do veličine u kojoj su pogodne za berbu. Rastu u valovima, otprilike svakih mjesec dana. Dakako, prvi val daje najviše prinosa, a svaki sljedeći je siromašniji (sve dok se micelij potpuno ne iscrpi).
Ako pak raste u prirodi, prednost je to što više puta može rasti na istom mjestu (3 do 4 puta godišnje na jednom mjestu). Dapače, micelij se pojavljuje sve dok se drvo na kojemu raste potpuno ne iscrpi. Ako raste na drvetu, površina rasta jablanovače je od 15 do 30% površine drveta. Raste u grupama, tj, nakupinama.
Ljekovita svojstva jablanovače
Mnogi smatraju da redovitim konzumiranjem može pomoći u liječenju glavobolje, vrtoglavice, mučnine i groznice, a zovu je i “ljekovitom gljivom Kine”.
Jablanovača je jako bogata aminokiselinama, sadrži ih čak osam. U 100 grama jablanovače nalazi se 81,33 mg-a aminokiselina. Posebno je bitno istaknuti da sadrži α-aminokiselinu naziva metionin. Ona je vrlo važna za normalno funkcioniranje organizma, a ponajviše pomaže pravilnoj izmjeni tvari u ljudskom organizmu te reguliranju krvnog tlaka. Pomaže u liječenju povišenog krvnog tlaka, tj. hipertenzije.
Također, izvor je prirodnih antibiotika od kojih je najpoznatiji peptid agrocybin koji pomaže pri liječenju od velikog broja parazitskih gljiva i bakterija.
Jablanovača sadrži i lektin, spoj koji pomaže snižavanju glukoze u krvi, a djeluje i kao imunomodulator kod raka.
Jablanovača u kulinarstvu
Jablanovača se smatra jednom od najkvalitetnijih gljiva, a može se pripremati na nekoliko načina.
Posebice je popularna u francuskoj kuhinji (najviše na jugu Francuske). Smatra se jednom od kvalitetnijih gljiva te posebno pogodnom za mediteranska jela. Za pripremanje jela koristi se klobuk. Dobro se slaže sa svinjetinom, tjesteninom, rižom, kobasicama, palentom. Također, dobra je kao sastojak juha, umaka i marinadi. Posebno se preporučuje peći je na žaru, pržiti ili pirjati. Ima miris užeglog brašna, a okus nalik na okus lješnjaka (slatkast).
Konzervira se ili u ulju ili u zamrzivaču. U hladnjaku ju je moguće očuvati do tjedan dana (jer postane cvrljiva). Također, zbog sklonosti crvljivosti, ne može se sušiti i tako konzumirati.
Zanimljivosti o jablanovači
Jablanovača je široko rasprostranjena u suptropskom pojasu, a uspijeva i na ravnicama i u planinskim predjelima. U Hrvatskoj se najčešće nalazi u Istri, Kvarneru i Dalmaciji, a u kontinentalnim predjelima rjeđe. Najviše se konzumira na jugu Europe i Francuskoj, ali je poznato da se konzumira i u Americi, Kini, Koreji, Japanu i Australiji.
Autor: S.V., Foto: Jose Luis Cernadas Iglesias/Wikimedia
