Baršunasta panjevčica, latinskog naziva Flammulina velutipes, jestiva je gljiva, a potječe iz porodice Physalacriaceae, te je kod nas poznatija kao zimska panjevčica jer raste tijekom zime. Ime je dobila zbog svog baršunastog stručka, odnosno zbog vremena tijekom kojeg raste. Njen latinski naziv potječe od dvije riječi, a to su mali plamen ili flammeus, zato što se ističu po boji koja zrači toplinom u zimi kada je većina biljaka zamrla, te složenice velutipes, od koje velutinus u prijevodu na hrvatski znači prekrivena dlačicama i pes što u prijevodu znači noga, odnosno dlakava osnova stručka.
Baršunasta panjevčica ima klobuk čija boja je u rasponu nijansi od svijetlonarančaste do crvenkasto smeđe, a često je i žute boje prema tjemenu odnosno sredini gljive. Mijenjanje boje ove gljive zapravo ovisi o njenom starenju, pa postaje riđa, narančasta sa svijetlim rubovima.
Mlade baršunaste panjevčice imaju polukuglast oblik s podvijenim rubovima koji se s rastom izravnavaju, dok kasnije postaju otvorene. Karakteristike klobuka su da je po vlažnijem vremenu sluzav, mazav te vrlo ljepljiv, a svjetliji rubovi su mu pomalo rebrasti. Širina klobuka je od 3 do 6 cm, odnosno veličina je od 2 do 12 cm, najvećeg promjera do 10 cm.
Baršunasta panjevčica ima listove koji su rijetki i tvore oblik lepeze svojim rastom, bjelkaste su i blijedožute boje te slobodno rastu, iako prilikom starenja gljive oni poprimaju crvenkastu boju. Boja gornjeg dijela stručka je žućkastocrvena dok je donji dio koji je obično uvijen tamnosmeđe do tamno crvenosmeđe boje, nema vjenčić po čemu ju također možemo razlikovati od otrovne gljive. Čvrst je i žilav, a dno ima ušiljeni i korjenasto produljeni oblik, vrlo brzo postaje šuplji, a raste u visinu od 3 do 7 cm, s promjerom od 3 do 10 mm. Meso ove gljive ima blagi miris i okus, žute je i krem boje, otrusina je bijele boje, pod dodirom je mekano tanko i žilavo, a spore su duguljaste i glatke, najčešće bijele boje.
Baršunasta panjevčica poznata je po tome što raste kao parazit ili saprofit, i to u obliku busena u velikim skupinama ili pojedinačno, najčešće po drvećima listopadnih šuma, primjerice na panjevima i deblima bukve. Može rasti i na korijenju ili živom drvetu, a najčešće ju se može pronaći na oboljelim stablima.
Kod nas su poznate dvije vrste baršunaste panjevčice, a to je šumska i ona koja se koristi za uzgoj, a po izgledu se drastično razlikuju.
Enokitake ili Enoki – vrlo cijenjena gljiva posebice u Japanu, a s obzirom na svoju popularnost često se uzgaja i prodaje. Ova vrsta gljive specifična je zbog izgleda, tanka je i dugačka te je bijele boje. Popularan je sastojak za juhe po receptima istočnoazijske kuhinje, ali se može koristiti i za salate i druga jela. Okusom je hrskava, a u hladnjaku se može čuvati maksimalno jedan tjedan. Engleski nazivi ove gljive su futu mushroom, lily mushroom ili golden needle mushroom. Po veličini su naočigled manje od onih koje rastu u prirodi, a svoju bijelu boju mogu zahvaliti tome što se uzgajaju na hladnim i tamnim mjestima. Nerijetko imaju neugodan miris koji podsjeća na kemikalije, ali se gubi kuhanjem. Okus ove uzgojne gljive pomalo vuče na voće je te vrlo blag.
Flammulina velutipes – baršunasta panjevčica koja raste kod nas, u šumama u mnogim oblicima, bojama, teksturama i debljinama. Poznatija je pod engleskim nazivima, seafood mushroom, winter mushroom ili fungus, velvet shank, stem ili foot, te futu. Od uzgojne Enoki gljive razlikuje se po veličini, boji i obliku. Narančaste je boje, s mesnatim klobukom te dugim stručkom, u njenom prirodnom staništu može se brati u kasnu jesen i zimu, a moguć je i njen uzgoj na oblicama.
Vrsta gljive: Baršunasta panjevčica, Flammulina velutipes, porodica Physalacriaceae
Stanište baršunaste panjevčice: najčešće na panjevima i deblima drveća listopadnih šuma
Vrijeme rasta baršunaste panjevčice: u periodu kasne jeseni i zime, može rasti i pod snijegom
Načini uzgoja baršunaste panjevčice: na oblicama, supstratu i drvetu
Vrste baršunaste panjevčice za uzgoj: uzgojna Enokitake ili Enoke i šumska Flammulina velutipes
Upotreba baršunaste panjevčice: u ljekovite svrhe i u kulinarstvu
Sadnja baršunaste panjevčice
Baršunastu panjevčicu moguće je uzgajati na oblicama, a takav oblik uzgoja započeo je prije oko 800 godina u Kini. Bjelogorično drveće, posebice vrbe, vrlo su pogodne za nacjepljivanje micelijem. Zimsko razdoblje, kada vegetacija miruje, idealno je vrijeme za nacjepljivanje oblica. Miceliji na drvenim čepovima upotrebljavaju se ako se oblice utrapljuju na otvorenom, a micelij na zrnu pšenice se koristi kada se micelij utrapljuje u zatvorenom i zaštićenom prostoru. Miceliji tako moraju stajati u trapu sve do iduće jeseni kada dolazi vrijeme da se namaču u vodu i stavljaju na plodonošenje. Iduće tri zime, oblice koje su od mekog drveta, mogu plodonositi.
Uzgoj baršunaste panjevčice moguć je i na supstratu, ali i na drvetu. Ukoliko se uzgaja na supstratu, osnovu čini piljevina od bjelogoričnog drveća. Supstrat se priprema od oko 80% piljevine, oko 10 % žita i 10% slame. Ovu smjesu je potrebno namakati u vodi do 5 sati, a potom ju je potrebno dobro ocijediti kako bi zadržala samo svoju unutarnju vlagu. Tako ocijeđeni supstrat se stavlja u tegle koje imaju zapreminu od 500 do 1000 mililitara te se poravnava i napravi se udubljenje. Potom se stavlja u običnu posudu koja je ispunjena vodom ali se tegle moraju obavezno zatvoriti alu folijom.
Slijedi hlađenje supstrata na 30 stupnjeva Celzijusa te se nakon toga u njega stavlja micelij. Mora se zatvoriti dvostrukim slojem papira u kojem se nalazi vata ili alufolijom. Moguće je zatvaranje i poklopcima od metala na kojima se napravi otvor od 10mm u koji se stavlja čep napravljen od vate kako bi mogao prolaziti zrak. Kako bi se dobilo 40 litara vlažnog supstrata dovoljno je uzeti 1 litru micelija. Na temperaturi od 22 do 25 stupnjeva Celzijusa, odvija se period inkubacije i to traje oko dvadesetak dana.
Kada miceliji porastu kroz supstrat, mogu se skinuti poklopci te se tegle smještaju u prostor koji je polumračan, ali ima difuzno svjetlo. Temperatura bi trebala biti između 5 i 22 stupnja Celzijusa, s vlagom od oko 85%. Često provjetravanje prostorije je obavezno.
Berba baršunaste panjevčice
Pojava gljiva može se očekivati kroz 40 do 50 dana od kada smo ih zasadili. Nakon toga se na grlo od tegle postavljaju valjci od voštanog ili nekog sličnog papira koji će prisiliti gljive na razvijanje vrlo dugačke drške. Kada gljive prerastu valjak, on se skida, a gljive se režu oštrim škarama. Prinos se odvija u dva vala, a do kraja plodnog uzgoja supstrat se uklanja iz posuda te se dalje može koristiti kao organsko i kvalitetno gnojivo.
Ljekovita svojstva baršunaste panjevčice
Kineska medicina vrlo cijeni ovu gljivu, a osim u prehrani, koriste je za liječenje karcinoma, želuca i jetre. Značajno protutumorsko i antibakterijsko i antivirusno djelovanje baršunaste panjevčice potvrdila je i moderna znanost, zbog bjelančevine nazvane flamulin, lecitina i beta D glukana.
Ako se konzumira duži period, njome se mogu liječiti bolesti jetre, zlatni stafilokok, peptički čir te čak i Alzheimerova bolest. Zbog bjelančevine flamulin dobar je saveznik u borbi protiv astme, razvoja ekcema i alergijskog rinitisa. Kako bi se uopće utvrdilo ljekovito djelovanje baršunaste panjevčice, savjetuje se da se konzumira oko 2 kg gljiva na tjedan, a može se spremati u obliku raznih hladnih i toplih jela, pri čemu nema straha od toga da se djelatne tvari raspadnu po utjecajem topline.
Ove gljive u svježem obliku kvalitetan su izvor bjelančevina i složenih ugljikohidrata te vitamina B kompleksa. 100 grama ove gljive sadrži 37 kalorija, a u maloj ali ne zanemarivoj mjeri sadrži važne minerale poput fosfora i kalija te elemente cinka, bakra, željeza i selenija. Jedno istraživanje dokazalo je da se u središtu uzgoja ovih gljiva, u okrugu Nagano u Japanu, izrazito mali broj osoba razbolijeva od tumora.
Baršunasta panjevčica u kulinarstvu
Iako je kod nas manje poznata, već je dugi niz godina tradicionalna namirnica u jelima korejske, kineske i japanske kuhinje. Za pripremu jela se koriste samo klobuci zato što su stručci previše žilavi. Blagim kuhanjem oslobađaju se korisni nutrijenti, a najbolje ih je u povrće dodati pred kraj kuhanja pošto su vrlo delikatne.
Ukusne se kao dodatak salati ili sendvičima, ali i rižotima, gulašima i omletima. Pogotovo su ukusne u kombinaciji s mesom, primjerice govedinom, ali i morskim plodovima i ribom. Japanci ih često pripremaju s povrćem i rezancima, pržene u woku. Neki smatraju da je prije pripreme ovih gljiva, potrebno prokuhati njihove klobuke te baciti vodu u kojoj su se kuhali. Pogodna je za pripremu mnogih juha i umaka.
Zanimljivosti o baršunastoj panjevčici
Uzgoj baršunaste panjevčice započeo je prije više od 1200 godina u Kini. U svijetu je dobro poznata te se uspješno uzgaja već dugi niz godina. Može se reći da je baršunasta panjevčica rasprostranjena u Aziji, sjevernoj Africi i Sjevernoj Americi te u velikom dijelu Europe. Prividno se može činiti da panjevčica raste iz tla, ali samo ako je drvo ukopano u tlo. Od drveća preferira rasti na vrbama, bukvama i nešto rjeđe na brijestu jer njega vrlo često pohara holandska bolest kada brijestov potkornjak dolazi u interakciju s gljivom roda Ophiostoma, koja je fitopatogena.
Također ju je moguće pronaći kako raste na divljem kestenu, orahu, topoli, lipi, javoru, hrastu, jasenu, te čak i na bazgi. Kako je ovo zimska gljiva, može se reći da odlično podnosi mraz i temperaturu do -25 stupnjeva Celzijusa. Zimi se može naći i pod snijegom, a odaje ju njena prekrasna topla, narančasta boja. U skupinama raste u periodu kasne jeseni i zime. Ako se kap sumporne kiseline nanese na površinu stručka ove gljive, on trenutačno poprima crnosmeđu boju. Ako počnu rasti prije snijega i ako izdrže i njegovo topljenje, dobivaju tamniju boju, stručci postaju crni i tvrdi te gube baršun.
Prilikom skupljanja ove gljive mnogi navode kako ju je nemoguće zamijeniti s bilo kojom drugom otrovnom gljivom pošto jedina raste zimi, a sa svojim specifičnim izgledom prilično odskače u prirodi. S druge strane, neki kažu da ju je moguće zamijeniti s Galerinom marginatom, odnosno Rebrastom patuljicom koja je otrovna i često ju nazivaju i malom smrti. Iako je tipično da ova otrovna gljiva raste u ljeto i u jesen, može se naći i zimi. Rub njenog klobuka je vidljivo narebren te na stručku ima ostatke vjenčića. Njen miris i okus podsjećaju na brašno, a stručak joj je paučinasto bijele boje, na dodir je gladak te je prošaran.
Ako onaj tko bere gljive bar malo sumnja da je ubrao ovu opasnu vrstu, to može otkriti po boji otrusine. Način na koji se to sazna jest da se klobuk gljive ostavi na par sati na bijeli papir. Ako je boja otrusine riđasto smeđa, onda smo sigurni da je to otrovna rebrasta patuljica, a ako je boja otrusine bijela onda znamo da je to baršunasta panjevčica. U svakom slučaju ne preporučuje se branje ove gljive onome tko ne poznaje dobro jestive gljive, već samo iskusnim beračima.
Autor: M.F., Foto: Wikimedia Commons