Većina roditelja susretne se sa situacijom da dijete ne želi ići u školu. Jednostavno, iz čista mira, dođe do faze kada izmišlja svakakve razloge da izbjegne odlazak u školu. Roditelji odmah sumnjaju da se u školi dogodilo nešto ružno pa se zabrinu i uplaše, no razlog najčešće i nije tako ozbiljan.
Zapravo su razlozi izbjegavanja škole potpuno individualni. U manje djece to je najčešće strah od odvajanja i odlaska od roditelja i kuće koja je za njih sigurno utočište. Neka djeca strah od situacije kada se moraju odvojiti od roditelja doživljavaju kao veliku zabrinutost da će se nešto strašno dogoditi nekome iz kuće za vrijeme njihovog izbivanja.
Izvor nelagode može biti i samo školsko okruženje. Kod sramežljive djece koja se teško prilagođavaju grupi vršnjaka, nedostatak društvenih vještina i manjak samopouzdanja mogu rezultirati strahom i neugodnošću od priključenja u grupu.
Poteškoće u svladavanju školskoga gradiva mogu još više obeshrabriti dijete koje se osjeća nekompetentno i neuspješno. I slaba komunikacija s često prezahtjevnim profesorima, osobito kod nesigurne djece, može biti izvor za izbjegavanje od škole.
Kako bi izbjeglo mučan odlazak u školu, djeca najčešće izmišljaju razne tjelesne probleme pa se tako žale na glavobolje ili bolove u trbuhu, grlobolju ili tvrde da se općenito ne osjećaju dobro. Regularnost i upornost tih simptoma, iza kojih se ne razvija bolest i koji nestaju čim se dobije roditeljski pristanak za ostanak kod kuće, samo su mali znaci upozorenja.
Stručnjaci ističu da su opterećenje u školi, a i nasilje među vršnjacima danas sve veći te da mogu postojati i racionalni i realni razlozi za strah od škole. Ipak, postoji temeljna razlika između racionalnih i neracionalnih strahova. Učenik koji se boji racionalnog straha od neuspjeha ili zadirkivanja moći će svoje strahove prepoznati, reći i opisati.
Strah od škole može biti i jedan od prvih znakova anksioznosti ili čak i depresije, koja toliko paralizira učenika da mu se čini da se osjeća nesposobnim zadovoljiti sve što se od njega očekuje, a to je izvršenje zadaća i uklapanje u društvo.
U nešto starijoj školskoj dobi strahovi od odvajanja nadomještaju se drugim vrstama strahova, od kojih su najčešći: strah od neprihvaćanja među vršnjacima i podsmjeha, strah od natjecanja, strah od ruganja na račun tjelesnog izgleda.
Na strah od škole nema jednoznačnog odgovora. Na znakove upozorenja trebalo bi reagirati odmah čim se i najmanji znak primijeti i nastojati potaknuti dijete da strahove kaže i opiše svojim riječima. Svako dijete ima svoje viđenje situacije i u skladu s tim svoju istinu te već i samo prepoznavanje da strah postoji i slušanje njegove strane priče, čine prvi korak prema svladavanju straha. Možda će trebati i pomoć školskog liječnika ili školskog psihologa, koji mu mogu izraditi konkretni plan aktivnosti za pomoć.
Roditeljima ova faza “straha od škole” može izgledati kao stanje koje traje beskrajno dugo, no gotovo sva djeca s vremenom svladaju teškoće i prerastu svoje iracionalne strahove te uspješno dovrše proces sazrijevanja i obrazovanja. Prevladavanje straha od škole može pomoći u kasnijim razdobljima odrastanja da se dijete i s drugim sličnim, stresnim situacijama u životu što prije suoči i to s više samopouzdanja.
Autor: Tajana, Foto: 3dvin/Shutterstock
