Repa je poznato korjenasto povrće, iako se danas više ne konzumira tako često kao u prošlosti, i dalje je važan dio tradicionalne kuhinje. Nekada je bila vrlo važna namirnica diljem Europe, posebna jer se njome moglo prehranjivati čitave zime. Jede se uglavnom njezin korijen, iako je jestivo i lišće. Okus joj je ljutkasti, ali se ljutina ublažava kuhanjem. Biljka pripada porodici krstašica, odnosno kupusnjača, kao i kupus, cvjetača, kelj, brokula, kelj pupčar, korabica i drugo povrće.
Repa je dvogodišnja zeljasta biljka. Ima uspravnu stabljiku, ali je niskog rasta, dostiže najviše 30 cm iznad zemlje. Korijen joj je okruglasti, zadebljan, bijele boje, s karakterističnom ljubičastom nijansom na jednoj strani. Listovi što rastu iznad zemlje skupljeni su u rozeti. Rastu na kratkim peteljkama i imaju na sebi dlačice, zbog čega su i hrapavi. U drugoj godini biljka dobije i cvjetove, koji rastu u grozdastim cvatovima. Žute su boje i imaju šest prašnika. Iz njih se razvija plod u obliku komuške koja sadrži sjemenke, okrugle, sitne i crvenosmeđe boje.
Odlična je kao zimska hrana jer je bogata vitaminom C. Uz to ima i antivirusno, antibakterijsko i antikancerogeno djelovanje, pa je jedna od najophodnijih namirnica biljnog porijekla u ljudskoj prehrani.
Sadnja repe
Repa se na istom mjestu sadi svake 3 do 4 godine, s time da se između toga tamo ne smiju saditi druge kupusnjače. Dobre pretkulture su joj krumpir, krastavac i rajčica, a uz nju dobro uspijevaju grašak, grah, zelena salata i špinat.
Prije sadnje tlo se mora pognojiti i plitko obraditi, kako bismo sačuvali njegovu vlažnost. Tek nakon sjetve, tlo se ponovo ravna. Repa se uglavnom sije izravno i to preciznom sijačicom. Tek rijetko se može saditi iz presadnica. Pri sjetvi radi se razmak u redu od 10 cm i razmak među redovima od 20 do 30 cm. Najčešće se po hektaru potroši od 1.5 do 2.5 kg sjemena.
Tlo
Za uzgoj repe najpogodnija su laka, pjeskovita tla. Moraju biti bogata humusom, najbolje neutralne ili blage kisele pH vrijednosti, ne niže od 6. Na kiselijim tlima biljka je podložnija razvoju bolesti. Repa može uspjeti i na težim tlima, ali onda će joj okus biti drugačiji, a ne njen karakterističan.
Temperatura
Repi treba minimalna temperatura od 5 ºC kako bi nikla. Optimalna joj je temperatura za rast 20 ºC. Ipak, podnijet će i temperature ispod -4ºC, pa i mraz, ali samo ako je kratkotrajni.
Voda
Repi treba mnogo vode kako bi se dobro razvila, stoga se pri uzgoju preporučuje navodnjavanje. Ako nema dovoljno vode, korijen repe postane gorak i grub. Nikako ne podnosi manjak vode ni njeno zadržavanje.
Gnojidba
Prije sadnje repe, tlo je potrebno obogatiti gnojivima. Dobro je dodavati i 100 g pepela po metru kvadratnom, što će povoljno djelovati na njen rast. Što se tiče gnojenja, preporučuje se na jedan hektar primijeniti 120 kg dušika, 80 kg fosfora i 240 kg kalija. Dio dušika stavlja je u prvoj obradi tla, a ostatak u prihrani i to prije i uz međurednu obradu. Repa se ne smije direktno gnojiti stajnjakom, jer će joj se formirati šuplji korijen.
Održavanje nasada
Nasadi repe moraju se međuredno obrađivati. Dobro je i prorjeđivati ih po potrebi. Za bolji prinos preporučuje se i navodnjavanje poslije sjetve, pogotovo tijekom srpnja i kolovoza kada su veće vrućine. Najbolje je navodnjavati kišenjem.
Zaštita od bolesti
Repi kod uzgoja najviše smetaju buhači. Posebna su prijetnja mladim biljkama. Oni rade sitne rupice na listovima i to toliko intenzivno da u nekoliko dana mogu uništiti cijelu usjev. Biljke se mogu zaštititi posipanjem pepelom ili nekim drugim biljnim pripravcima, kao što su bijeli luk, ljuta paprika, neven ili duhan. Najezda se može spriječiti i ako zemljište malčiramo i održavamo vlažnim, jer to odbija ovu štetočinu. Osim buhača, repu često napada i lisna uš.
Berba repe
Repi treba od 60 do 80 dana od sjetve do berbe. Bere se kad joj korijen zadeblja na 6 do 10 cm. Berba najčešće počinje u drugoj polovici listopada ili na početku studenog, ali svakako prije velikih mrazeva. Berba se provodi iskapačima. Prinos ovisi o sklopu i oborinama, pa je uvijek od 20 do 60 tona po hektaru.
Skladištenje repe
Nakon berbe repi se odreže lišće i onda se korijen sortira po krupnoći. Nakon toga se sprema u mrežaste vreće, najbolje one od sintetike. Pakira se oko 30 kg po vreći. Čuvati se ne mora u hladnjačama, jer može se očuvati i u tapovima ili podrumima čak do 5 mjeseci. Također ima dugi vijek trajanja i ukiseljena.
Ljekovita svojstva repe
Kao i sve kupusnjače, i repa je vrlo zdrava namirnica. Njezine nutricionističke vrijednosti posebno dolaze do izražaja zimi, jer sadrži puno vitamina C. On djeluje kao antioksidans i štiti organizam od raznih infekcija, pogotovo prehlada i gripe. Repa je bogata i fitokemikalijama koji vrše detoksikaciju organizma, što znači da ga oslobađa od toksina i ostalih štetnih tvari.
Vlakna iz repe odlična su za probavu. Potiču rad debelog crijeva i sprječavaju nastajanje težih bolesti, poput raka. Repa se dodatno obogati vitaminima i mineralima kiseljenjem, što je jedan od najpoznatijih načina čuvanja repe. Kao i svako kiselo povrće potiče probavu, uz mali unos kalorija, što potiče i mršavljenje. Kiselina potiče metabolizam i smanjuje razvoj masnog tkiva.
Repa u kulinarstvu
Repa se može konzumirati svježa ili kiseljena. Svježa se prije upotrebe treba oljuštiti, narezati i onda kuhati u vodi ili na pari. Jednom skuhana može se spremiti kao salata, dio nadjeva ili kao prilog, a može se kuhati i kao varivo. Ako vam ne smeta pomalo gorkast okus, možete napraviti salatu i od svježe repe, što je posebno zdravo jer se tako očuvaju svi njeni nutrijenti.
Svježa repa odlična je kao ukras raznim jelima. Nakon što se odreže u željeni oblik, malo se blanšira i polije maslacem. Od svježe repe može se spremiti i juha. Tada možete kuhati i njen korijen i lišće, a jednom skuhana može se konzumirati i drugi dan. Repa se kod nas često jede s kiselim vrhnjem, jogurtom ili mliječnim umakom ili se kiseli pa priprema u istim jelima kao i kiseli kupus.
Zanimljivosti o repi
Repa raste i kao divlja biljka u Europi, Aziji i Sjevernoj Americi. Ima mnogo svojih podvrsta koje rastu i u Africi i Južnoj Americi. Vrlo su rano u povijesti kultivirane, zbog svoje velike nutricionističke iskoristivosti. Uzgajala se još u vrijeme Helena i Rimskog carstva, a možda i ranije. Prije nego je otkriven krumpir, bila je jedna od glavnih namirnica diljem Europe, pogotovo kod starih Rimljana i Grka.
U 19. stoljeću se u Velikog Britaniji uvelike koristila kao hrana za stoku, dok je u drugom dijelu Europe, u Francuskoj, bila delikatna namirnica. Jela se glazirana, uz patku. Na dalekom isteku, pogotovo u Japanu, repa se uglavnom jede kiseljena, a kod nas i kiseljena i kuhana.
Autor: V.B., Foto: jackmac34/Pixabay
