Zaroniti u plave dubine, u tišinu i mir podmorja. Flora i fauna oko vas i samo vi i ocean. Prekrasan osjećaj zar ne? Postoje dva tipa ronjenja. U jednom se zaron odvija uz pomoć opreme, a u drugom se radi o zaronu na dah. Što se tiče opreme tek 60ih godina načinja su odijela naziva SCUBA što je skraćeno za self-containted underwater breathing apparatus. Tak tada načinja su odijela koju mogu podnjeti tlakove na velikim dubinama i ujedno omogućiti roniocu slobodno kretanje.
Iako neki vole provesti sate pod vodom i vole dubine koje mogu dostići uz punu opremu jedan dio ronioca ipak se opredijelio na zaron na dah. Ronjenje na dah je ujedno je i najstariji oblik ronjenja, to je način na koji su prvi ronioci istraživali dubine u potrazi za hranom, resursima ili dok su spašavali što se dalo spasiti sa potopljenih brodova.
Danas je ronjenje uglavnom postalo razonoda i djelom je izgubilo svoju pragmatičku funkciju, dok je recimo ronjenje sa opremom još uvijek vrlo važan dio vojne obuke nekih jedinica i postoje posebno formirane jedinice ronioca koje obavljaju razne zadaće.
No razonoda ili ne ronjenje na dah ipak ima neka pravila i metode kojima ćete moći uvelike uljepšati svoje iskustvo pod površinom. Što se događa u našem tijelu kada ne dišemo? Počinje padati zasićenost kisikom. Zato se svakom roniocu na dah preporuča metoda u kojoj se prvo opusti, diše smireno dubokim udasima obogačujkući krv kisikom, nakon nekoliko takvih udaha naglo izdahne sav zrak i uvuče u pluća zraka koliko god može nakon ćega slijedi zaron.
Pri zaranjanju si pomognite i rukama kako ne biste uzaludno trošili kisik na jako mahanje perajama. Pokušajte ujedno smanjiti otpor vode na način da mašete perajama jednakomjernim zamasima i ruke držite ispružene uz tijelo. Iako se radi o jednom od najljepših sportova ili aktivnosti ujedno je i jedan od opasnijih ako se ne pridržavate pravila. Sugerira se uvijek roniit u paru gdje druga osoba uvijek prati onu koja je pod vodom.
Autor: L.K. Foto: Dudarev Mikhail/Shutterstock