U prvi plač uvodi se suzama sina koji oplakuje svoje grijehe u nadi da će njegova duša biti ponovo čista i dostojna božje prisutnosti. Zaziva Boga i moli ga da mu pošalje Duha Svetoga, a obraća se i Isusu, objedinjujući u svom zazivu sve tri božanske osobe u simbolično Sveto Trojstvo. Govori o grijesima i grešnu čovjeku nedostojnu Božje milosti, uzdajući se ipak u to da će se Bog smilovati onom tko se iskreno pokaje za svoje grijehe. Obraća se grešniku, istodobno se obraćajući cijelom čovječanstvu, savjetujući mu da se kloni zla kako bi bio dostojan života s Bogom.
Nakon razmišljanja o grijehu počinje govoriti o sebi, sinu koji se odmetnuo od oca, uzevši njegovo imanje da bi zadovoljio svoje apetite za putenim užicima, sve dok nije potrošio sve bogatstvo zbog fatalne žene i ostao bez ičega. Jedino što mu još preostaje jest kajanje.
U drugom plaču sin razmišlja o ljepoti koja je bila uzrok svakog njegovog zla. Svojim životom on svjedoči o svijetu koji se temelji na suprotnostima što se stalno izmjenjuju.Sve što je lijepo krije nešto loše, sve što ima početak, ima i svoj kraj. U ovom životu ništa nije stalno, sve prolazi. Razmišlja i o smrti, koju dijeli na duhovnu i fizičku. Razmetni sin obraća se Bogu zbog straha od pakla, on želi očistiti svoju dušu.
Treći plač prikazuje sinovo skrušenje. On se ispovijeda Bogu i On mu oprašta i čisti ga od njegovih grijeha. Ganut Božjom ljubavi, sin se vraća svome ocu, njegovo srce više nije ledeno, zahvalan je na onome što ima i moli oca za oprost. On ga srdačno dočekuje, oprašta mu i slavi Boga što mu se sin ipak vratio.
Više o djelu
Izlazi 1622. godine u Veneciji. To je religiozna poema u 3 plača (pjevanja): 1. Sagrješenje, 2. Spoznanje, 3. Skrušenje. Poema je monolog izgubljenog sina inspirirana biblijskom pričom razmetnog sina iz Evanđelja po Luki koji se, potrošivši svoj imetak, skrušeno vraća svome ocu, odnosno Bogu. Monolozima sin iznosi i radnju, stoga se, uz ulogu lika, u njemu ostvaruje i uloga pripovjedača, s tim da se na nekim mjestima javlja i sveznajući pripovjedač koji najavljuje monolog. U biblijskoj paraboli javlja se samo sveznajući pripovjedač.
Pretpostavlja se da su na koncepciju poeme utjecali talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone. To je djelo u kojemu se mogu prepoznati mnoge barokne karakteristike: od bogate, raznolike i razvijene metaforike do česte upotrebe figure nabrajanja. Ali ima i opća polazišta duhovnoga života: ispraznost i prolaznost ovozemaljskih uživanja,potreba iskupljenja za grijehe i prihvaćanje načela kršćanske vjere. Parabola djela kao oblik predstavlja produženu poredbu, uklopljenu u veće prozno djelo, u ovom slučaju Bibliju.
Bilješka o piscu:
Ivan Gundulić rođen je u Dubrovniku 8. siječnja 1589. godine kao najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obrazovao se u Dubrovniku, a nakon završenog školovanja, 1608. postao je član Velikog vijeća. Također je dva puta bio knez u Konavlima, 1615. i 1619. godine. U Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Dobio je nadimak Mačica (značenje: mačkica) jer je živio mirno i vrlo povučeno. 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Njegov književni rad počeo je pisanjem drama u stihu i vjerojatno, pjesama. Najčešći stih Gundulićevih djela jest osmerac, a strofa katren, no javljaju se i drugi oblici (dvostruko rimovani dvanaesterac.) Ivan Gundulić stekao je književnu slavu još za života, a u preporodno je doba dobio status kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti. Umro je u Dubrovniku, u 49. godini života nakon dvotjedne bolesti, vjerojatno od upale porebrice.
