U četvrtom činu, Alceste, sav tužan i ljut, dolazi k Celimeni gdje sreće Philintea i Elijantu koji govore o svojoj ljubavi i otkrivaju da se oni zapravo vole. Celimena priznaje Alcesteu da voli samo njega i da je spremna biti s njim. U to vrijeme, dolazi Alcesteov sluga koji mu govori da moraju bježati jer će inače Alceste završiti u zatvoru zbog vrijeđanja pjesnika.
U petom činu, Alceste objašnjava Philinteu da je odlučio otići, ali s Celimentom. Spreman je da pobjegne s njom, no tada stižu dva markiza i donose Celimenino pismo u kojem ona izruguje svakog od svojih udvarača, pa tako i Alcestea, razočarana stvarima koje joj je lažno ispričala Arsinoja, ljubomorna na njenu sreću. To odbije Alcestea koji se razočara i dolazi, ne htjeti više nikad čuti za nju.
Vrsta djela: drama,komedija u 5 činova
Mjesto radnje: Pariz
Vrijeme radnje: početak 17. stoljeća
Autor: Jean Baptiste Poquelin Moliere
Bilješka o piscu
Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière (Pariz, 15. siječnja 1622. – Pariz, 17. veljače 1673.), francuski scenarist, književnik jedan od velikana humoristične satire. Sam je sebe nazvao Moliere kao pseudonim. Rođen je u obitelji imućna kraljeva tapetara, završio je pravo, ali se odrekao pravničke karijere i postao glumac.
U Parizu je osnovao kazališnu družinu L’Illustre Theatre (Čuveno Kazalište) za koju je prerađivao talijanske komedije i s kojom 12 godina lutajući obilazio provinciju. U početku piše farse, a prve komedije su mu u stihovima. Napisao je niz komada u prozi i stihu.
Predstavnik je klasicizma. Ismijavao je ondašnje društvo, staleške predrasude, pokvarenost aristokracije i gramizivost buržoazije, a nije prezao ni od osude licemjernog katoličkog svećenstva. Moliere je razvio talijansku komediju intrige u društevnu komediju i komediju običaja s tragikomičnom pozadinom u kojima veličina komičnoga doseže dimenzije tragičnoga.
Godine 1660. preuzeo je kraljevsko kazalište u Parizu. Kod njega promjećujemo utjacaj komedije ERUDITE i komedije DEL ARTE, utjecaj antike, rimskih komediografa (Plauta).