Radnja romana se vrti oko rudnika kamenog ulja. U tom rudniku radi većina mještana i to cijele obitelji. Obitelj na koju se stavlja naglasak u romanu jest obitelj Maevih. Oni stoljećima već rade u rudniku Vore i tako preživljavaju. Mnogobrojna su oni obitelj, djed Bonmore, otac Tusen Mae, njegova žena, najstariji sin Zaharije, najstarija kćer Katarina, Alzira, Jeanlen mlađi sin, Leonora i Anri te nedavno rođena Estela. Svi oni rade u rudniku osim dvoje najmlađih i Alzire koja je bila grbava i ostajala je kući pomagati. Bez obzira na cjelodnevni rad, obitelj jedva sklapa kraj s krajem, često su gladni te novac moraju posuđivati.
Zaokret u radnji je događa kada u mjesto dolazi mladić Etienne. Bio je to mladić koji je pratio ideje Internacionale i volio je skupljati ljude u štrajk. Mladić je tako utjecao i na radnike rudnika Vore, te su svi krenuli u štrajk. Umjesto prema sustavu, štrajk je završio međusobnim sukobom rudara, jer neki od njih nisu bili odluči za ulazak u štrajk. U međuvremenu umire jedna kćer – Alzira.
Osim štrajka, radnja se zapliće i oko Katarine i Etienna, oni su zaljubljeni, no Katarina je već u vezi s drugim (Chavall). Njen trenutni dečko ju tuče i maltretira i sklon je alkoholizmu. Priča na kraju završava tako da njih troje ostaju zaglavljeni u rudniku. Etienne ubija suparnika, a Katarina malo kasnije umire od gladi i iznemoglosti.
Roman završava tragično. Jedan od rudara, Rus Suvarin, odlučuje da će oštetiti okno i dizalicu koja je izvlačila rudare iz rudnika. Dvadesetak rudra ostaje zarobljenih, od nijih svi završavaju matvrima, osim Etienna koji se jedini izdigao. Sada je i jedini izvor novca za građana bio uništen i trebat će nekoliko godina da se ponovno pokrene.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: između 18. i 19. stoljeća
Mjesto radnje: Francuska
Likovi: Etienne, Katarina, Chavall, Alzira, Jeanlen, Leonora, Anri, Estela, Tusen Mae, Zaharije, djed Bonmore…
Bilješka o piscu
Emile Zola (1840-1902), francuski romanopisac, najvažniji je predstavnik naturalističke škole. Otac mu je bio Talijan. U mladosti je Zola radio kao činovnik u izdavačkoj kući, zatim kao novinar, a kasnije se povukao u potpunu osamljenost i posvetio književnosti.
Svojim je djelima izazvao u svoje vrijeme brojne polemike – optuživali su ga zbog nemoralnosti, pretjerivanja i pomanjkanja ukusa. Napadali su ga zbog nehumanog opisivanja ljudi. Sam Zola bio je sve samo ne mizantrop: naročitu sklonost gajio je prema radničkoj klasi. 1898. g. istaknuo se u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J’accuse (Optužujem) i navukao na sebe gnjev vlasti; osuđen na zatvor, morao se skloniti u Englesku.