Đuro Andrijašević toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Hvatao ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru u koju se jako zaljubio.
Smatrao je da bi bilo najbolje sve prepustiti vremenu. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili njegovoj savršenosti. Opčinila ga je želja za slavom.
Praznike nakon položene mature proveo je u Kraljevici, a tamo je upoznao gospođicu Zoru i njenog brata Marka. Mladići su ubrzo postali dobri prijatelji. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đurin se pojam o ženi kretao između dva kontrasta. Nije bila lijepa, ali je začarala svoju okolinu.
Nakon par dana Zora i njen brat su otišli i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći.
U velegradu se preobrazio u drugog čovjeka. Čekao je neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Otišao je kod prijatelja Toše. Povjerio mu se i rekao ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom.
Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima.
Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju.
Đuro je otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom.
Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti.
Smislili su da razvrgnu zaruke i Veru udaju za nekoga drugoga. Bio je premješten za suplanta u Senj. Nije htio javiti Veri, nego je htio da ona vijest pročita iz novina, te se uputi u svoje novo boravište. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega.
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost mu je zahvatila cijelu dušu. Samo se prisjećao Vere i njihove ljubavi.
Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica.
Vera se udala, a on od života ne može pobjeći. Nikad nisu pronašli njegov leš.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: kraj siječnja 1909. godineBilješka o piscu
Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj obitelji. Pohađao je gimnaziju u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio je u Beču.
Bio je gimnazijski profesor u Zadru, a u Zagrebu je radio i kao novinar, i kao književnik. Bio je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik, prevoditelj i intelektualac. U trideset godina književnog rada stvorio je velik broj djela.
Bio je zainteresiran i za politiku. On pripada čelnicima hrvatske moderne, posebno svojim romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u hrvatskoj književnosti. On se u pisanju tog romana poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu i ništa drugo nije važno.
Umro je 7. travnja 1931. godine u Zagrebu.
