Ovisno o vrsti, trajanju i intenzitetu zlostavljanja dijete će pokazivati vrlo raznolike simptome. Općenito, zlostavljano dijete, osobito ako zlostavljanje traje duže, slabije raste i slabije se razvija, karakterističan je kasniji razvoj govora i općenito regresivni simptomi kao što su enureza (nekontrolirano mokrenje) i enkopreza (nekontrolirano ispuštanje stolice). Čest je i neuspjeh u školi.
Fizičko zlostavljanje pokazuje klasičnu sliku koja se najčešće sastoji od: modrica različite starosti i težine, neuobičajenih oštećenja kože (ogrebotine, otisci remena, štipanja ili vezanja), opeklina (otisci glačala ili cigareta), oštećenja kostura (iščašenja, prijelomi), oštećenja unutrašnjih organa.
Psihički maltretirano dijete je bezvoljno, nezainteresirano za okolinu, povučeno ili agresivno. Seksualno zlostavljano dijete pokazuje različite psihičke i fizičke simptome.
Svi članovi zajednice, a posebno djeca sama, moraju biti upoznati s problemom zlostavljanja djece. Djeca moraju znati svoja prava i mogućnosti zaštite koja im među ostalim dokumentima jamči i Konvencija o pravima djeteta. Naravno, i odrasli moraju biti upoznati s pravima djece jer oni najčešće krše dječja prava.
Dijete ponajprije treba biti zaštićeno u obitelji, a u slučajevima kada obitelj ne može pružiti odgovarajuću zaštitu, šira zajednica mora preuzeti skrb za dijete pružajući pomoć samom djetetu, ali i cijeloj obitelji koliko je to moguće. Na pristupačan način, bez zastrašivanja od ranog djetinjstva, treba jačati obrambene mehanizme djeteta koji mu mogu pomoći u potencijalno opasnoj situaciji.
Dijete moramo naučiti da odrasli nisu uvijek dobronamjerni i da ih ne treba uvijek poslušati. Ono ima pravo odbiti nešto što ne želi i ima pravo biti podučeno kako da to učini. Reći “NE” uči se od najmanjih nogu. Zlostavljano dijete vrlo često ima osjećaj krivnje da je svojim ponašanjem samo pridonijelo takvoj situaciji, osobito ako je počinitelj zlostavljanja član obitelji pa je i samo dijete zbunjeno vlastitim osjećajima prema počinitelju, koji su s jedne strane pozitivni, a s druge negativni.
U suvremenom društvu zlostavljanje djece sve više zaokuplja pažnju javnosti. Ne smiju se zatvarati oči pred činjenicom da se takve stvari događaju svuda oko nas. Djeca i odrasli, suočeni s primjerima zlostavljanja u vlastitoj sredini, ne smiju biti nijemi svjedoci, već trebaju poduzeti odgovarajuće mjere kojima se može pomoći žrtvi, ali i počinitelju.
Posebna je odgovornost, ne samo moralna i ljudska već i zakonska, na stručnim službama koje se bave zaštitom zdravlja djece, odgojem i obrazovanjem, socijalnom zaštitom itd. ; a to su zdravstveno osoblje, učitelji, nastavnici, vjeroučitelji, školski pedagozi i defektolozi, socijalni radnici, policija itd.
