Osnovni uvjet za postizanje uspjeha u školi jest da je dijete zdravo i dobro razvijeno, da je intelektualno normalno i da se može prilagoditi disciplini, sistematskom radu, nastavniku i svojim školskim drugovima. Prvi razred osnovne škole prva je zapreka koju dijete mora svladati. No baš tu najčešće ne uspije.

Razlog neuspjeha u početku školovanja intelektualno normalno razvijenog djeteta, može biti nagluhost ili smetnje vida jer djeca ne mogu pratiti obuku. Isto tako i slabunjava ili boležljiva djeca, koja se brzo zamaraju, ne vole ni školu ni učenje. Zato treba svako dijete prije upisa u I razred osnovne škole podvrći sistematskom liječničkom pregledu. Ako je dijete fizički i psihički zdravo, uzroke neuspjeha u školi treba tražiti u pogrešnom odgoju, nesretnim obiteljskim prilikama, teškim socijalnim i ekonomskim prilikama i sl.

JE LI SAMO LIJENOST UZROK NEUSPJEHA U ŠKOLI? U praksi najčešće čujemo da dijete ne nepreduje u školi jer je lijeno i ne voli učiti. No malo tko razmišlja o tome koji su razlozi da je tako » strašno lijeno« i da izbjegava svaki školski rad već na početku školovanja. Uzrok je toj lijenosti i opet pogrešan odgoj, jer dok su djeca još malena i posao ih veseli, te se stalno nude roditeljima za pomoć, svaki im se rad obično uskraćuje jer se smatraju još premalenima. Vrlo često i sami odgajatelji pred djecom govore kako ih rad zamara i preopterećuje, pa nije čudo da dijete iz svega izvuče zaključak da je najpametniji onaj tko najmanje radi. Takvoj djeci nedostaju iskustva koja bi im pokazala da rad donosi i zadovoljstvo.

U neke djece razvija se negativan stav prema radu i zbog toga jer im se davao pretežak, dugotrajan i dosadan posao, pa nije čudo da s vremenom zamrze svaki rad, pa i školski. Ima na žalost i takvih odgajatelja koji rad primjenjuju kao kaznu, pa dijete stječe uvjerenje da rad donosi neugodnosti. Ne valja dječji rad previše kritizirati i omalovažati. Prestroge kritike , ili čak izjave da je dijete glupo i nesposobno, obeshrabruju i stvaraju u djetetu osjećaj nepovjerenja u sebe i svoje sposobnosti. Zato ćemo paziti da pred djecom previše ne uzdišemo nad našim radnim teretom, da ne zadajemo nikakav posao po kazni i da dijete ne izlažemo prestrogoj kritici.

Treba im pokazivati da i mi volimo svoj posao, da smo ponosni kad nam ide od ruke i da je uspjeh u radu najveća nagrada za uloženi trud. Isto je tako dobro da mu neki zadatak povjerimo kao nagradu i da svaki uspjeh djeteta priznamo, kako bi ono steklo uvjerenje da se svaki trud isplaćuje i da se može napredovati iako je to u početku izgledalo teško.

DJECU TREBA NADGLEDATI, ALI I HRABRITI. Neki odgajatelji čine pogreške u želji da dijete već od prvog dana škole osamostale, pa mu prepuštaju da samo vodi brigu o svojim školskim zadacima. Djecu treba u početku u radu sistematski kontrolirati, hrabriti i pomoći im da nauče ono što im je teško ili nejasno, ali bez vike i kažnjavanja. Nikad ne smijemo mjesto djeteta izraditi njegove zadatke, već, ako ne zna, treba mu pokazati, a zatim ga pustiti da ih samo izradi. Isto je tako loše neprestano tjerati dijete knjizi, stalno mu zanovijetati i zabranjivati mu toliko željenu i potrebnu igru.

Osnovno je pravilo, kojega se moramo držati ako želimo da nam dijete napreduje u školi, da ga nikako ne tjeramo na učenje odmah po povratku iz škole, već mu treba omogućiti da se odmori i razonodi, jer će mu tada rad sigurno ići bolje i brže od ruke. Djetetu mlađeg školskog uzrasta treba nakon 30-40 minuta rada i učenja kraći odmor, jer više ne može da se koncentrira.

POTEŠKOĆE RAZMAŽENE DJECE U ŠKOLI . U školi često posustaju i razmažena djeca, jer im nedostaju radne navike. Ako su inteligentnija, uspijevaju svojom inteligencijom prikriti taj nedostatak, ali u kasnijim razredima, kad se susreću sa zadacima za koje je potreban uporan rad na koji nisu navikli, naglo iznevjere pri učenju. Nove se poteškoće obično javljaju u V razredu osnovne škole pri prelazu na predmetnu nastavu, na veći broj nastavnika i na samostalnije učenje. Budući da se neka djeca teže privikavaju na takav način rada, potrebna im je i veća pomoć u učenju.

Najčešće roditelji traže pomoć instruktora jer vjeruju da će im on pokazati kako se uči. Obično se za instruktora uzimaju đaci starijih razreda ili studenti koji slabo poznaju pedagogiju. Njima uspijeva da kampanjskim učenjem za 1-2 mjeseca dijete ispravi lošu ocjenu i time prestaje njihov rad. No takav način ne pokazuje trajne rezultate, pa dijete nakon nekog vremena ponovo zaostaje. Tko želi pomoći učeniku u učenju, treba znati kako se uči, tj. da s djetetom treba raditi sistematski čitavu školsku godinu, da mu treba strpljivo i zorno objašnjavati sve što je nejasno i provjeravati što je naučio. Kad učenik jednom sam stekne takav način učenja, više mu pomoći ne treba.

POGREŠKE ODGAJATELJA. Griješe i oni odgajatelji koji od svog djeteta traže previše, tj. da mora biti odličan đak, da uz školu uči još jedan do dva strana jezika, da polazi muzičku školu i sl. Osim navedenih primjera, treba spomenuti i odviše strog odgoj koji izaziva strah, nesigurnost, nepovjerenje u svoje sposobnosti i slabi volju za učenje i rad.

Do slabijih rezultata u učenju mogu dovesti i nesređene obiteljske prilike, osjećaj zapostavljenosti djeteta u porodici, sukobi među roditeljima, zavist prema bratu ili sestri, niski ekonomski standard, nepravilna prehrana, tijesan, loš i mračan stan i sl. Koji put uzrok neuspjeha djeteta u školi leži u situaciji same školske okoline .

Nedovoljno razumljivo, preteško i preopširno gradivo, odviše strog odnos nastavnika prema učenicima, itd. izazivaju gubitak interesa za školu. Zato je potrebno da nastava bude prilagođena sposobnostima prosječno nadarene djece i da nastavnik zainteresira učenike za materiju koju predaje kako bi ga pažljivije slušali i rado učili njegov predmet.

Na kraju moramo još spomenuti natprosječno nadarene učenike koji također mogu iznevjeriti u školi ako im je dosadno i ne mogu razvijati svoju inteligenciju. Takvu djecu treba u školi više opteretiti od ostalih raznim zadacima kako bismo im školski rad učinili zanimljivim.

Iz svega što smo spomenuli proizlazi da je za uspjeh djeteta u školi potrebno da mu osiguramo toplu i ugodnu porodičnu atmosferu, miran kutić za učenje, pravilnu prehranu, dovoljno odmora i razonode i pravilan odgojni postupak. U rješavanju problema vezanih za uspjeh u školi ne smijemo se ograničiti samo na pomoć djetetu već moramo usko surađivati sa školom i sa školskim liječnikom, koji će nam pomoći da dijete uspješno završi školovanje.