Strah je prirođen u pojedinim situacijama. Novorođenče se boji nepoznate situacije , te na zvuk, svjetlo , pad, reagira plačem, zapravo strahom . · Dijete se opeklo pa se boji vatre ; palo je sa stolice – strah ga je penjati se ; počelo je govoriti i nije uspjelo – strah ga je govoriti ; umiva se, a sapunica mu ušla u oči – strah ga je umivanja itd.
Dijete predškolske dobi boji se onoga što nije iskusilo, ali su ga na to upozorili roditelji . Boji se nekih životinja, električnog utikača, prijelaza preko ulice i sl. Dijete s vremenom strahuje od slabe ocjene, od kazne, od sramote i slično. Djeca su plašljiva ako su i roditelji plašljivi, pa djecu odgajaju u strahu. Prirodno je da djeca strahuju od mnogo čega, ali djecu ne smijemo odgajati u strahu . Potrebno je izbjegavati sve što bi ga moglo učiniti plašljivom i nesigurnom ličnošću. Velik broj djece opterećen je umjetnim strahom, a za takav strah ne postoje nikakvi razlozi, nego su ga roditelji unijeli u odgoj kao sredstvo za postizavanje lažne discipline. Dijete plaše utvarama, strašilima, vilama, vješticama. »Dat ću te babi Rogi ! « – » Pozvat ću crnog dimnjačara ! « itd.
Mnogi se roditelji natječu, kako će dijete odgojiti u » strahu božjem« , te za najmanji propust najavljuju : »Kaznit će te dragi bog ! On sve vidi ! « – »On sve zna ! « i slično . Drugi roditelji usađuju nepotreban strah pričajući strašne priče o mraku, te ni pod kakvu cijenu dijete neće da uđe samo u tamnu sobu. Kad legnu u krevet, takva djeca zovu roditelje iz svoje sobe : »Donesi mi vode ! « – » Pokrij me ! « – samo da ne budu sama.
Pravilnim postupkom oslobodit ćemo dijete nepotrebnog straha, jer ako se roditelji ne boje grmljavine, neće se bojati ni dijete. Roditelji treba da oslobode dijete postupaka koji izazivaju neopravdani strah.
