Neka djeca trpe od različitih tjelesnih defekata, bilo prirođenih bilo stečenih u toku života. To je na primjer hromost , razne deformacije kostura, pomanjkanje jednog ili više udova, sljepoća, gluhoća, teške srčane mane i drugo. Svaki tjelesni defekt čovjeka obeshrabruje i izaziva osjećaj neugode , ili čak manje vrijednosti. Treba, međutim, istaknuti da se neka tjelesna manjkavost može potpuno nadoknaditi razvijanjem ostalih sposobnosti, za što je potrebna odvažnost i volja. Stupanj odvažnosti zavisi opet o utjecaju okoline na dijete u toku njegovog razvoja. Treba imati na umu da nije toliko važna vrsta i težina tjelesnog defekta koliko mišljenje koje dijete ima o svojoj manjkavosti i svojim sposobnostima. Zadatak je roditelja do ohrabre dijete da marljivo vježba svoje sposobnosti kako bi tako ublažilo svoj nedostatak. Okolina je dužna u defektnom djetetu razvijati samopouzdanje , volju , suradnju u zajednici i životni optimizam. To možemo postići samo ispravnim odgojem.
KAKO ĆEMO POSTUPATI S TAKVIM DJETETOM. Događa se da roditelji , drugi odgajatelji i okolina zapostavljaju defektno dijete , skrivaju ga od drugih ljudi, omalovažavaju ili zapuštaju . Drugi opet maze takvo dijete, odviše su zabrinuti za njega, plašljivo i nesigurno gledaju na njegovu životnu situaciju i neumjesno ga žale. Pretjerano ga poslužuju, štede ga i pomažu mu i u onim aktivnostima koje ono može samo obavljati . Time mu oduzimaju mogućnost za uvježbavanje njegovih sposobnosti . I tako dijete potpuno gubi povjerenje u svoje sposobnosti, postaje odbojno i grubo ili smatra da ga uvijek i u svemu moraju drugi pomagati.
Ukratko, nepravilnim postupkom defektno dijete drži se po strani od stvaralačke suradnje u zajednici, ne zbog toga što doista ne može surađivati, nego zato jer misli da ne može . U sposobnosti djeteta s nekom tjelesnom manom treba uvijek pokazivati puno povjerenje. Neka ono vidi da ga smatramo punovrijednim članom ljudskog društva, da od njega očekujemo isto što i od svakog drugog djeteta, a njegov defekt da je samo jedna od mnogih životnih neprilika s kojima se svaki čovjek susreće.Moramo ga poticati da uporno vježba svoje sposobnosti, a dužni smo se pobrinuti da u duševnom razvoju drži korak sa svojim zdravim vršnjacima. Zato mu moramo pružiti mogućnost za učenje , igranje, produktivan rad u kući i stvaranje kontakta sa svojim vršnjacima. Ne smijemo zaboraviti da se neke tjelesne mane mogu potpuno ili djelomično ukloniti liječenjem, raznim operativnim zahvatima, fizikalnom terapijom, ortopedskim pomagalima i slično. Za neke teže tjelesne manjkavosti (slijepa i gluha djeca) potrebne su posebne metode odgoja i naobrazbe, iako se i ta djeca sve više uključuju u redovno školovanje. Pravilnim odgojem svako defektno dijete može postati sposobno za samostalan i koristan život u zajednici, a time ujedno i zadovoljno.
