Dječja je laž najčešće prolazna i bezopasna pojava, te je kažnjavanje kojemu pribjegavaju mnogi roditelji ponajviše štetno. Djeca vrlo često lažu zato što brkaju istinu s izmišljenim ili u snu doživjelim stvarima. Ta je vrsta laži proširena među djecom predškolske dobi . To zapravo i nisu laži . Dobar dio dječjih laži potječe iz želje koja je u osnovi dobronamjerna. Tako npr. lažu da sačuvaju neke zajedničke tajne, da zaštite prijatelja, da nekome pripreme ugodno iznenađenje i slično.
Dijete ponekad laže da bi se u očima drugih prikazalo onakvim kakvo nije, osobito ako se osjeća manje vrijednim od svojih prijatelja. Dokazano je da su lažljivija ona djeca koju grubo kažnjavaju , te strah od kazne, osobito tjelesne, izaziva potrebu da ponovo lažu , da se nekako zaštite. Ako su opet u pitanju laži koje su nastale kao posljedica nesposobnosti djeteta da razlikuje stvarno od izmišljenog, kažnjavanje nema nikakve svrhe. Ako dijete laže zbog osj ećaj a manj e vrijednosti, treba mu pomoći da na neki drugi način afirmira svoju ličnost. Roditelji moraju znati da i dijete, kao i oni sami, ima svoj ih tajni.
U najranijem djetinjstvu dijete je iskreno i tu iskrenost roditelji treba da poštuju. Za suzbijanje laži u djece od velike je važnosti ponašanje roditelja. Treba govoriti istinu, pa će dijete sve više osjećati kako je laž nedostojna čovjeka. Roditelji ne smiju dovoditi dijete u položaj da laže. Ako dijete razbije čašu, treba mu to oprostiti, da se nauči priznavati da ju je razbilo, te nema potrebe da laže. Na takvim i sličnim primjerima dijete će naučiti govoriti istinu.
